No, njegova djela i danas izazivaju veliku pažnju, što potvrđuju nova izdanja i prevodi na brojne strane jezike. 

Ivo Andrić rođen je u Travniku 1892. godine, gradiću u srednjoj Bosni, kasabi o kojoj priča i u jednom od svojih najpoznatijih djela "Travničkoj hronici". Rodna kuća Ive Adrića sačuvana je do danas i služi kao spomen-kuća, muzej. U turističkoj sezoni ovaj muzej posjeti blizu 10.000 turista. 

Memorijalni muzej Rodna kuća Iva Andrića predstavlja depandans Zavičajnog muzeja Travnik. Kuća je bila srušena 1970-tih godina, pa je ponovno sagrađena. Namještaj koji se nalazi u kući prikupljen je u Travniku i okolini za potrebe muzeja. Rodnu kuću Andrića krasi tipični namještaj sličan onome korištenom za vrijeme osmanske vladavine. Posjetioci mogu vidjeti zemljanu peć, sofru, musandru, bešiku, minder, šišetu, kao i veliki broj Andrićevih knjiga na raznim jezicima.

 U Travniku posljednji put 1972. 

Prema riječima kustosa Enesa Škrge, Andrić predstavlja i jedan od najznačajnijih turističkih brendova BiH, jer mnogi turisti dolaze isključivo zbog njega, njegove rodne kuće i, naravno, njegovih djela.

Škrgo smatra da se "zavičaj nije baš odužio piscu na pravi način, kao što se Andrić odužio zavičaju", ali ističe da je Travnik "uvijek bio u dosluhu s Andrićem", te da ga pisac nikad nije napustio, dok god je bila barem jedna osoba koja je čitala njegove knjige.

Ivo Andrić je posljednji put boravio u Travniku 15. oktobra 1972. godine.

No, nakon rođenja više nikad nije kročio u rodnu kuću, čak ni 1974. godine, kada je kuća preuređena i otvorena kao Memorijalni muzej. Književnik je tada živio u Beogradu i bio jako bolestan, zbog čega mu ljekari nisu preporučivali putovanja.

Andrićevi roditelji, Antun Andrić i Katarina Pejić, nisu nikad bili vlasnici ove kuće, jer se Andrić tu rodio slučajno, kad je njegova majka iz Sarajeva došla u posjetu rodbini.

Neka Andrićeva djela, poput pripovijetke "Aska i vuk", romana "Na Drini ćuprija", za koji je nagrađen Nobelovom nagradom, te "Prokleta avlija", koji se uz još neka njegova djela nalaze u lektirama osnovnih i srednjih škola, Andrićev lik i djelo danas su veoma malo prisutni u javnom životu BiH. 

Kustos Škrgo je, govoreći o tome, podsjetio na pišćeve riječi sa konferencije za novinare 1961. godine, kada je objavljeno da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

“Vi meni dugujete sve, a ja vama ništa“, rekao je tad Andrić, a Škrgo smatra da je pisac svjetski uspjeh postigao zahvaljujući isključivo indivudualnom radu, vlastitom talentu i dugogodišnjem, iscrpnom radu.

“Andrić, kao pisac postoji sam, kao individua. Nikad ne možemo reći 'to je naš pisac' ili 'to je njihov pisac'. A, zašto Andrić nije prisutan u javnom životu u BiH? Vrlo je teško dati konkretan odgovor. Postoji više razloga, a jedan od njih je tretman cjelokupne kulture i umjetničke produkcije u BiH. To je jedan površni tretman, neprecizan odnos vlasti na svim nivoima i nepostojanje svijesti o tome šta kultura može da znači da državu i narod“, rekao je Škrgo.

 BiH kao “duhovna domovina“ 

S druge strane, Andrić je izjavio da je “sve njegovo iz Bosne“. Takođe, jednom prilikom je izjavio da je BiH njegova “duhovna domovina“, iz čega se, kako kaže Škrgo, može shvatiti da je sve što je bilo važno za njegovu književnost poteklo iz BiH. 

“Andrić je u svoje romane i pripovijetke transponovao teško životno nasljeđe mnogih generacija u BiH“, rekao je Škrgo.

Andrić bio poslanik ispred Travničkog sreza 1948. godine i zanimljivo je da je znatan dio novčanih sredstava koje je dobijao tad za svoj angažman, poklonio rodnom gradu, želeći da se novac upotrijebi za razvoj kulturnog života. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine, Andrić je postao najveći savremeni sekularni vakif u BiH zbog toga što je poklonio skoro milion američkih dolara, novčani dio nagrade za književnost, bibliotekama u BiH.

Koliko god da je bio povučen i izbjegavao javni život, poznato je ponešto o njegovim navikama. Tako su pronađeni zapisi koji upućuju na to da je Andrić pisao stojeći. Imao je poseban pisaći sto, koji je bio prilagođen za pisanje stojeći. Najpoznatija književna djela napisao je u Beogradu, tokom okupacije u Drugom svjetskom ratu.

Prije toga, jedno vrijeme bio je diplomata tadašnje Kraljevine Jugoslavije, pa je književna djela pisao je širom Evrope, a često i u slastičarnama, kafićima i restoranima različitih gradova, poput Pariza, Madrida, Briesa... Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

 Travnik simbolično obilježava godišnjicu 

Travnik će 40. godišnjicu smrti Ive Andrića obilježiti na simboličan način, objavljujući jednu kovertu koja je posvećena temi godišnjice njegove smrti.

Iz Travnika će povodom ove godišnjice biti poslana jedinstvena poruka, jer će sve poštanske pošiljke iz Travnika danas imati poseban žig na kojem će biti motiv i datum ove godišnjice. 

Godišnjica njegove smrti ovih dana biće obilježena i u Sarajevu, Mostaru, Višegradu, Banja Luci, Beogradu i mnogim drugim mjestima u regionu.

Anadolija