Profesor Džefri Podošen sa Frenklin i Maršal koledža u Pensilvaniji pozabavio se upravo ovim pitanjima. Njegove kolege s drugih koledža pridružile su mu se na neobičnom traganju: pokušaju rasvjetljavanja motiva zločina porodice Menson i misteriji svojevrsnog "hodočašća" ljudi intrigiranih ovim ubistvima ka Mensonovoj kući, prenosi Kolektiv.me.
Istraživački tim je najviše vremena utrošio u pokušaju da odgovori na pitanje kako je Čarls Menson uspio da manipuliše tolikim brojem ljudi. Eroticizam, okultizam, satanizam i razvrat karakterišu sve događaje u vezi sa ovom porodicom, a ekstremi u koju god krajnost išli uvijek ostavljaju utisak.
Istraživački tim je došao i do zaključka da je većina turista imala osjećaj "već viđenog", kao i da većina njih smatra da ova ubistva pokreću važno pitanje u ulozi žene u svijetu. Kada se suočimo s estetikom mračnog dolazi do emotivne i kognitivne promjene. Čini se da nam suočavanje pomaže da prihvatimo ono što se dešava u realnosti. Znatiželja, strah i nesigurnost javljaju se kao nužni faktori koje nas nagone na suočavanje, što dalje olakšava prihvatanje distopije, odnosno realnosti u kojoj živimo.
Istraživači postuliraju i stanovište da su nam tabu teme, ali i tabu radnje toliko prijemčive upravo iz razloga što u nama bude osjećanje krivice. Naravno, ne radi se o individualnom osjećanju, već o kolektivnom.
Aristotel, Markiz de Sad i Frojd zagovarali su stanovište da je svako od nas sadista u duši. Pa u skladu sa tim, kako bismo zadovoljili "pritajeno zlo", skloni smo da gledamo i čitamo nasilne sadržaje. S druge strane, ova naša sklonost se može posmatrati i kao borba protiv zla - iskustvo kao prevencija prakse.
I sam Aristotel se bavi fenomenom uživanja (ako su scene krvoprolića bile strogo zabranjene u antičkom pozorištu), koje je povezivao sa osjećanjem katarze. Sve dok svjesno suočavanje sa zločinom budi našu savjest, znači da u čovjeku i dalje ima - čovječnosti.
Komentari