Po izlasku na terminal, vidno raspoloženi , fudbaleri su pjevali navijačke pjesme „Daj nam Brazil da se igramo“, „Idi, pobedi i ponosno se vrati“, i sl...

Predrag Rajković, golman i kapiten reprezentacije Srbije rekao je po slijetanju na beogradski aerodrom da tek sada mogu donekle da shvate šta su uradili.

„Stigli smo napokon. Tek sada možemo donekle da shvatimo šta smo uradili za Srbiju i srpski fudbal“, rekao je Rajković za Anadoliju i dodao da jedva čekaju doček na balkonu Skupštine Grada, kada će titulu proslaviti sa navijačima.

Upitan kakav je osjećaj biti najbolji golman svijeta, s obzirom da je na prvenstvu dobio to priznanje i Zlatnu rukavicu, Rajković je rekao:

„Fenomenalan, ne znam šta bih rekao, ali htio bih da napomenem da ove nagrade ne bi bilo da nije bilo mojih saigrača, da nije bilo njih ne bih ni dobio nagradu za najboljeg golmana na prvenstvu.“

Fudbaler Nemanja Maksimović koji je postigao pobjednički gol u 118. minutu finalne utakmice na Novom Zelandu, na aerodromu Nikola Tesla, istakao je:

„Mislim da je ovaj uspjeh bio samo u našim snovima, niko o tome nije razmišljao, da niko nije mogao da pretpostavi da ćemo biti na Svjetskom prvenstvu, a kamoli da osvojimo zlatnu medalju. S obzirom da će se danas po prvi put fudbaleri popeti na balkon imam malu tremu.“

Sandra Simić, rodica Vukašina Jovanovića, rekla je da su na aerodrom porodično došli kako bi sačekali sve momke jer su to zaslužili te da još uvijek nije u potpunosti svjesna uspjeha koji je njen brat postigao.

„Još uvijek nisam svjestan toga, ali ovo je jako, jako lijep osjećaj. Osjećam se ponosno, ljudi nas zovu, svi čestitaju tako da očekujemo da će se tako nastaviti i dalje. Sve vrijeme smo u kontaktu sa Vukašinom, sve što on proživljava, mi proživljavamo sa njim. On je uvijek uz ekipu i veliki je emotivac. Kada se igralo finale, kada je ušao u utakmicu, to je bila erupcija osjećanja i adrenalina.“

Saša Rajković, otac najboljeg golmana na svijetu, rekao je da se osjeća fenomenalno kao roditelj, da su se nadali Predragovom uspjehu, ali ovom što je postigao nisu i dodao:

„Mislim da Predrag još nije svjestan uspjeha koji su ostvarili, vjerovatno će morati da prođe mnogo vremena da bi shvatili kakav su uspjeh ostvarili na Novom Zelandu.“

Nataša Antonov, sestra Nemanje Antonova, čekajući svog brata na aerodromu za AA je navela da svoj osjećaj ne može riječima da opiše i dodala:

„Nismo ovo očekivali, na početku je bio fokus na grupi, da se ona prođe. Kako je svaki naredni protivnik dolazio bilo je sve bolje, ali finale, igrati protiv Brazila, to smo do sada mogli samo na igrici da igramo. Ono što smo mi doživjeli poželjela bih svakome da doživi. Nevjerovatan uspjeh i za Srbiju, za našu porodicu. Svi momci, nikoga ne bih izdvajala, su napravili ogroman uspjeh, igrali su srcem, hrabro, borbeno i rezultat je morao da dođe.“