Ona je na početku pisma izrazila zahvalnost premijeru Srbije što je došao da oda poštu žrtvama Srebrenice. Prenosimo vam najzanimljivije dijelove tog pisma u originalu.

“Poštovani gospodine Premijeru,

Izražavam Vam iskrenu zahvalnost za to. Nikome nije lako otići tamo, mislim da je Vama bilo teže nego ostalim zvaničnicima. Pratila sam prenos, bila ponosna na Majke Srebrenice koje su Vas srdačno prihvatile, rukovale se i zagrlile sa Vama. Čini mi se da Vam je u grlu stala kost kada Vam je jedna od Majki stavljala na rever cvijet koji simbolizira tragediju Srebrenice. Vidjela sam i Vaše lice dok ste se upisivali u knjigu žalosti, i dok ste sjedili na komemorativnoj sjednici.

Meni osobno Vaš dolazak je značio neopisivo mnogo. Bez obzira na sav bol koji osjećam svih ovih godina, u meni je bila neka tiha radost što sve protiče zaista dostojansveno, kako i priliči takvom okupljanju. A kada su počeli zvižduci, kamenje, pogrdne riječi, pokušaj da Vas ugroze fizički (emotivno ste već bili uzdrnani), osjetila sam užasan stid.

Gospodine premijeru, nije to bio napad na Vas, bio je to, prije svih, napad ne nevino ubijene koje se ispraćalo u vječnost. Kad neko dođe na dženazu ili sahranu, taman i da se radi o ljutom neprijatelju, tu neprijateljstvo prestaje i morao bi biti dočekan prijateljski. Vi ste došli kao prijatelj, bila je to Vaša pružena ruka nama.

Bio je to napad i na Majke Srebrenice, sve bližnje onih koji su u kabure spušteni.

Bio je to napad na organizatore obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici koji su predano i s ljubavlju pripreme vršili, koliko znam, sedam-osam mjeseci.

Bio je to napad i na gdradonačelnika opštine Srebrenica – gospodina Ćamila Durakovića koji je bio uzoran domaćin.

Bio je to napad na ljude koji su se vratili i žive u Srerenici.

Bio je to napad na sve strane delegacije koji su čista srca došli odati posljednju počast i onima koji su ukopani tada, i onima koji su ukopavani svih ovih poratnih godina i onima koji još nisu pronađeni. Pokloniti se, poručiti cijelom svijetu da je svako zlo pogubno i strašno i poželjeti da se zločini zaustave, da čovjek čovjeku bude čovjek.

Bio je to napad i na sve one koji su, mada niko njihov tamo ne počiva, došli, kako iz drugih gradova Bosne, tako i iz regije i cijelog svijeta.

Bio je to napad na učesnike Marša mira, na bicikliste, maratonce i ostale koji su prevalili dugačak put.

Bio je to napad i za srbijanska udruženja koja propagiraju mir i suživot.

Bio je to napad na one koji su pred Narodnom slupštinom u Beogradu palili svijeće.

Bio je to napad na Osječane koji su upalili 8.372 svijeće, na sve kolone ljudi u brojnim gradovima u Bosni i svijetu koji su mirnom šetnjom izražavali svoje suosjećanje i počast.

Bio je to napad na mene.

Bio je to napad na dostojanstvo, na sve ono što ljude čini ljudima.

I što je nagore, bio je to napad na moju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu u kojoj živim u prijateljskim odnosima sa svim ljudima ma koje nacije i vjere bili. Mi, obični mali ljudi osuđujemo svako nasilje i zlo, ne samo Bosanci nego svi ljudi ovoga svijeta. I koliko god da nas ima, pojavi se pojedinac, manja ili veća grupa, koji daju obrnutu sliku kao u ogledalu, koji bace sasvim drugo svjetlo i bace nas u deseti plan.

Poštovani gospodine premijeru, ja Vam u moje ime (ni u čije drugo nemam pravo) upućujem iskreno i duboko izvinjenje“.