Štapići kao pribor za jelo su se prvi put pojavili tokom dinastije Šang, između 16. i 17. vijeka p.n.e.
Jeftine izrade i laki za rukovanje brzo su se odomaćili u Kini, a zatim i u većem dijelu Azije.
„Upotreba štapića je svakako izraz prefinjenosti“, smatra francuski sociolog i antropolog Žan Pjer Pulen, autor „Rječnika prehrambenih kultura“, za razliku od nekadašnjih evropskih trpeza na kojima su se namirnice sjekle oružjem kako bi se istakao način na koji je aristokratija prigrabila vlast u državi, a to je nasilje.
U Kini se, pak, napredovanje na društevnoj ljestvici ostvarivalo izučavanjem matematike i poezije.
Hladnom oružju - noževima i viljuškama, tako nije bilo mjesto na stolu. „Nasilje“ se zadržavalo u kuhinji gdje su se namirnice sjekle, ne samo iz praktičnih razloga, već i da bi se izbjeglo da gostu bude prinijet velik komad mesa koji bi ga potsjetio na ubijenu životinju“, dodaje Pulen.
Korišćenje štapića upućuje na blagost i dobronamjernost, naveo je Pulen u izjavi za Frans anter.
Prema jednoj legendi, štapiće je izmislio prvi kineski car Ju Veliki koji je strahujući da bude ubijen, zabranio upotrebu noževa i viljušaka.
Jednom prilikom je bio toliko gladan da nije mogao da sačeka da se jelo ohladi te je iščupao dvije grančice s kojima se poslužio kao hvataljkom, dodaje Pulen.
Mada se svi istoričari ne slažu oko porijekla štapića, jedno je sigurno - jako su korisni za one koji ih redovno upotrebljavaju.
Naime, njihovim rukovanjem pokreće se više od 30 zglobova i 50 mišića na prstima, šakama i rukama.
Komentari