Nadam se, dodao je, da će Srbija moći od sada slobodno da kaže da je to bio zločin i poručio da se zločin mora oprostiti, ali nikako ne smije i ne može da se zaboravi. 

Simboličnim susretom predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na mostu kod Sremske Rače, večeras je počelo obilježavanje Dana sjećanja na stradanje i progon Srba.

Premijer Srbije i predsjednik RS u rijeku Drinu spustili su vijence u znak sjećanja na sve postradale Srbe. 

Obilježavanje je nastavljeno intoniranjem himni Srbije i Republike Srpske, a parastos za sve stradale Srbe služio je patrijarh srpski Irinej.

Djevojka iz kolone: Očekivali smo kišu, Oluju nismo mogli ni zamisliti

Tada se nisu brojali dani već izgubljeni životi, kolona izbjeglica je bila presijecana, bombardovana, ljudi su ubijani... Htjela sam ih prebrojati, jer nikada nisam vidjela toliko ljudi, ali ni početak ni kraj kolone se nije nazirao, rekla je večeras Đurđica Popović, djevojka koja je prije 20 godina bila u koloni izbjeglica koja je iz Hrvatske u Srbiju bježala pred hrvatskim vojnicima.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice i Dana sjećanja na progon Srba tokom hrvatske vojne akcije "Oluja", ona je rekla da je tih ljetnjih dana bila okupirana mislima o svadbi kuma.

"Razmišljala sam šta ću da obučem, kakva će mi biti frizura. Izabrala sam haljinicu i lakovane cipelice. Samo nisam znala šta ću ako bude padala kiša. Kišu smo još i mogli da očekujemo, ali oluju nismo mogli ni zamisliti. I jedno jutro probudila nas je pucnjava", navela je ova djevojka.

Popovićeva je navela da to nije bio prvi put da dječiji san prekidaju rafali. 

"Nisam ni pomislila da je 4. avgust 1995. godine bila poslednja noć koju ću provesti u svom krevetu, u svojoj sobi, da mi je to poslednje svitanje zore u mom mjestu", rekla je ona. 

Đurđica Popović/Foto:Tanjug

Tih dana se, kako je rekla, dani nisu ni brojali, već samo ljudski životi Kako ja navela uvijek je htjela da prebroji ljude u kolonama, ali im nikada nije vidjela “ni početak ni kraj”. 

"Gledam nas i pitam se šta smo mi? Nesećnici, heroji, kukavice, igračke? Da li se to istorija šali sa nama ili nas podsjeća na zaboravljene lekcije. Umjesto zaključka, jer ga u ratu nikad nema, ispovijest ću završiti citatom: Ima li šta gore, onaj ostavio mrtvu mater u jarku, drugi opet nesaranjenog sina, treći još i ne zna gdje mu je ko. Rat je veliko zlo", zaključila je Popovićeva.