"Oluja je vrhunac dogovornog rata. Kada je rat počeo bilo je već izvjesno da rješenja koja su Milošević i Tuđman željeli nisu bila moguća i bilo je potrebno naći neki kompromis do kojeg se došlo u aprilu 1991. godine. Slično je i sa BiH, rješenja koja su predložena u martu 1992. godine bila su primijenjena sa nekim malim teritorijalnim izmjenama, a ’95. samo je trebalo ubijediti građane kroz pakao rata da oni mogu da se pripreme“, naveo je Antić.

Rješavanje "srpskog pitanja" 

Objašnjavajući da je u vrijeme izbora 1990. godine, kada se činilo da će doći do neke vrste podjele Jugoslavije, na Sloveniju i Hrvatsku i ostatak Jugoslavije, glavna igra bila oko toga kako da se riješi "srpsko pitanje", Antić je rekao da je Slobodan Milošević "bio spreman da iz svega izađe, ako se Srbima u Hrvatskoj da neka autonomija".

"Onda se pokazalo da će velike sile tražiti potpuno cijepanje Jugoslavije i to je bilo nezgodno i Tuđmanu jer je on znao da ako Srbiji oduzmu i Kosovo i Vojvodinu, da onda ostaje frustracija u srpskom narodu i da će biti problema. Onda su imali taj sastanak 1991. godine gdje su razgovarali o budućnosti, priznanju država. U to vrijeme je Milošević vjerovao da Bosna cijela ili dio Bosne, Makedonija i Crna Gora ostanu u sklopu neke jugoslovenske države, što bi njemu omogućilo pobjedu na izborima, a omogućilo bi i Tuđmanu pobjedu na izborima“, rekao je Antić.

Naveo je "da nije postojao trajni dogovor, ali da su se te konture politike držali do kraja".

"Njih dvojica nisu mogli biti zadovoljni svojim uspjehom. Milošević je na kraju uspio da dobije nekakvu Republiku Srpsku, bez koje bi izgubio vlast, slobodu i možda nešto više. Tuđman je dobio nezavisnu Hrvatsku, a morao je da žrtvuje hrvatski entitet u Bosni“, rekao je Antić navodeći da je istina da je Milošević rekao da Srbiju "ne interesuje Srpska Krajina".

Veće iseljavanje nego povratak 

Antić je rekao da "Oluja“ nije bila nekakav veličanstven operacioni plan, niti neka velika pobjeda, jer je.prema njegovim riječima, na prostoru Knina gdje je "izvojevana pobjeda", odnos bio 17 prema jedan u korist hrvatske vojske, koja je imala i podršku NATO avijacije, koja je bombardovala srpske raketne sisteme.

Takođe, uzroci za ishod te operacije, prema riječima Antića su i u tome što Srbija nije pomogla "Srpsku Krajinu, iako je imala obavezu kao nasljednica SFR Jugoslavije te to što istok Krajine nije reagovao".

 "Kada je riječ o ovom sukobu, u Srbiji operaciju "Oluja“ smatraju najvećim porazom u 20 vijeku, što u izvjesnom smislu i jeste jer svi oni porazi iz 1941. i 1915. godine su posle završili kao pobjeda. Poraz "Oluje", poraz u ratu u Hrvatskoj je najveći i nepovratan jer prosjek srpskog vojnika je bio 50 godina. Prema tome teško je sada, te ljude ikada vratiti i na žalost i danas se više ljudi srpske nacionalnosti iseljava iz Hrvatske, nego što se vraća jer ti su ljudi mnogo bogatiji u Srbiji“, rekao je Antić.

Naveo je da je odnos dvije države jako loš te da različito shvatanje ove operacije ne može doprinijeti njegovom poboljšanju, jer prosto "najveća je mržnja prema neprijatelju koji ne postoji“.