Klasika je i dalje u modi. Naročito književna klasika prebacena u filmsku. Da je zaista tako, potvrđuju aktuelne ekranizacije „Velikih očekivanja“ i „Jadnika“ kao i za ljeto odloženi „Veliki Getsbi“. Takođe je uvijek bilo moderno reći kako film nije knjiga i nikada ne može uspješno dočarati „ono što je pisac htio da kaže“. Nažalost, nova ekranizacija ruskog klasika „Ana Karenjina“ pokazuje da je zaista teško snimiti dobar film zasnovan na knjizi.
Za početak, valja odbaciti sve predrasude o filmovanju knjiga, jer smo već bili u prilici da vidimo odlične filmove koji nikako ne kaskaju za knjigom. Takođe smo gledali i odlične ruske klasike sa anglosaksonskim glumicama, pa i priče o tome da „Zapad ne može da razumije rusku dušu“ padaju u vodu. Dakle, sve se može kad se hoće, zna i umije.
Problemi sa ovim filmom počeli su još kada je reditelj Džo Rajt najavio da će Anu Karenjinu igrati njegova miljenica Kira Najtli. Dvojac je sarađivao na filmovima „Pirati s Kariba“, „Pokajanje“ i „Gordost i predrasuda“. Najtli jeste talentovana glumica, dovoljno je pogledati još jednu ekranizaciju u kojoj je igrala, film „Never Let Me Go“. Međutim, mnogi su sa strahom čekali da je vide u ovoj ulozi. Drugi talas kritika uslijedio je kada je Rajt saopštio da će cijelu filmsku radnju smjestiti – u pozorište! Ideja jeste izgledala neobično, ali bilo je krajne vrijeme da dobijemo novo čitanje „Ane Karenjine“.
Šta je onda pošlo naopako?
Neosporno najveća prednost ovog filma jeste upravo neobičan pozorišni eksperiment. Ne sasvim nov, ali podignut na novi nivo, pozorišni film poslužio je Rajtu kao savršena metafora za tadašnje rusko društvo koje se, baš kao u pozorištu, skrivalo pod maskama, bavilo zakulisnim radnjama, živjelo jedan život na pozornici a drugi u mraku ugašenih reflektora. Koristeći pozornicu i publiku on uspjeva da na odličan način dočara pritisak pod kojim je živjela Ana Karenjina, žena koja je odlučila da voli drugog muškarca bez obzira na sve.
Rajt je nesumnjivo talentovan reditelj i pozorišne daske u pojedinim scenama koristi savršeno. Dovoljno je pogledati fantastičnu scenu konjskih trka ili pak Aninu šetnju kroz kulise pozorišta pre izvršenja samoubistva da bi postalo jasno da Rajt zna, umije i može. Međutim, takve scene odlično funkcionišu za sebe, ali nema ih dovoljno i nisu u jakoj vezi da iznesu celovečernji film koji traje više od dva sata.
Rajt takođe ima i odlično oko, pa vodi računa baš o svemu, o raskošnoj scenografiji koja se sklapa poput lego kockica, o nevjerovatnim bojama koje suptilno odslikavaju osećanja junaka, preko savršenih kostima zaista vrijednih hvale. Ali, vodeći računa o svim tim stvarima, reditelj ispušta neke mnogo važnije.
Nažalost, ipak se mora priznati da u ovom slučaju Rajt nije uspijo da dočara tu famoznu Rusiju, koja je za Tolstojevo djelo veoma važna, maltene kao bilo koji od junaka. Da je bio malo hrabriji, Rajt je mogao da prebaci cijelu priču na bilo koji drugi meridijan ili u bilo koji drugi vijek, pa bi bilo bar zanimljivo gledati kako bi se tu snašli naši junaci. On ipak, na samom početku filma insistira na tome da je radnja smještena u carskoj Rusiji devetnaestog vijeka, a od toga publika neće videti mnogo.
Pozorišni koncept jeste zanimljiv, ali Rajt mu ne ostaje dosledan. Priča o Ljevinu, jedinom junaku koji ostaje van gradske sredine, zasluženo je prikazano kao vanpozorišna, smeštena u seoski ambijent. Na simboličkom niovu to jeste lepa ideja, ali je reditelj uništava izdvajajući još nekoliko prilično nepovezanih scena u prirodni ambijent.
Još veći problem, koji se kod ekranzovanja filmova često javlja, jeste potreba da se na platnu prikaže baš svaka stranica knjige, što je često nemoguće. U saradnji sa scenaristom Tomom Stopardom, Rajt trči iz scene u scenu, i to je na trenutke savršeno prikazano kroz odlično režirane i uigrane sekvence nalik najboljim mjuziklima, ali je često samo trčanje iz scene u scenu.
Tako opterećena silnim događajima, u drugi plan pada unutrašnjost likova koja je nedovoljno razvijena uz odsustvo njihove bilo kakve motivacije. Ukoliko film posmatramo bez književnog predznanja teško da možemo shvatiti ko tu koga voli, zašto se likovi ponašaju tako kako se ponašaju, pa je i ostvarivanje bilo kakve emotivne vezanosti za njih teško moguće.
U svemu tome, najveći problem predstavljaju glumci. Najtli je suviše usiljena a velike ljubavne izjave i bolna priznanja, koja izgovara neubedljivo, pre će izazvati suze od smijeha nego od tuge. Veštački ulickan Vronski, kojeg igra Eron Tejlor-Džonson, predstavljen je kao običan plavušan bez ikakvog prostora za detaljnije objašnjenje njegovog lika. Ljevin, Doli, Kiti… Sve su to samo epizode koje se lako zaboravljaju. Za razliku od njih, vrijedan pomjena je Metju Mekfejden koji je, u ne mnogo minuta prikaza sporedne uloge Stive Oblosnkog, napravio savršen portret. Malo manje, ali ipak upečatljivo, Džud Lo je portretisao starog Alekseja Karenjina, krutog, dosadnog i tek na trenutke emotivnog.
Nevjerovatno je da je Rajt vodio računa o svakoj mašni, reflektoru i tašni, a da nije primijetio neuverljivu glumu svojih saradnika. Na stranu to što Ana Karenjina fizički uopšte ne podseća na onu iz knjige, što Vronski nije Vronski o kojem je Tolstoj pisao. Sve bi to palo u vodu da su oni zaista mogli da iznesu likove koje tumače. Ovako smo dobili ekranizaciju „epske ljubavne priče“, kako je film najavljen, a divili smo se samo dekoru. Emocijama ni traga...
izvor:(B92)
