Legenda o legendi Tomi Zdravkoviću, vjerovatno nikada neće biti ispričana do kraja. Rođen je u selu Pečenjevci nadomak Aleksinca, 20. novembra 1938. godine u državi koja se zvala Kraljevina Jugoslavija. Preminuo je u Beogradu 30. septembra 1991. godine. O njegovom pjevanju publika je davno dala svoj sud, Toma nije pjevao na kvarno, već je svojim nastupima pomjerao granice emocija. Njegove pjesme nisu bile, a nisu ni danas, imitacija života, već sam život, otvoren surov, ali nadasve lijep. Toma je na scenu uveo ono što drugi nisu uspjeli. Ljubavnu priču pretakao je u stihove. Zaljubljivanje, nesrećno zaljubljivanje, pijanstvo, pisanje pjesme, skok na vrh, pad na dno... i tako u krug.

Četiri puta se ženio, imao je bezbroj ljubavi, bivao bolestan, uludo trošio novac, putovao, pio... Iako je alkohol bio najveći neprijatelj njegovog zdravlja, do posljednjeg dana je pio. Dugo se mučio sa rakom prostate, ali se nije pridržavao savjeta ljekara. Bio je od onih ljudi koji su jednoga dana izuzetno bogati, a već sljedećeg nemaju ni za mlijeko.

Svoju pjevačku karijeru je započeo najprije u Leskovcu, a zatim i u Beogradu, u kafanama. U početku je imao vrlo malo uspjeha, ali je kao već iskusan pjevač dočekao eru masovne proizvodnje ploča i kaseta, te je vrhunac svoje slave doživio osamdesetih godina.

Tekstove za svoje pesme je uglavnom sam pisao i skoro uvijek su bile autobiografske. Riječ je o kafanskim, ljubavnim pjesmama, kojima je dodatnu emociju davao njegov umirujući glas, u kojima se uglavnom govori o neuzvraćenim ljubavima i patnjama.

Iza sebe je ostavio mnoštvo pjesama koje su i dan danas veliki hitovi. Neke od najpoznatijih su „Da l‘ je moguće“, „Branka“, „Dotak’o sam dno života“, „Kafana je moja sudbina“, „Prokleta nedelja“...

Tomin veliki prijatelj i kum, nedavno preminuli Kemal Monteno, napisao je pjesmu o njemu, posljednju koju je Toma snimio, „Pesme moje“.

Toma Zdravković je bio čovjek koji bi jednoga dana bio ekstremno bogat, a već sljedećeg nije imao ni za hljeb i mlijeko. Vjeruje se da kada je umro, nije imao para ni za sahranu, jer je navodno sve potrošio na poroke. Preminuo je 30. septembra 1991. godine u Beogradu u 53. godini života, gdje je i sahranjen na Centralnom groblju.

Na dvadesetogodišnjicu smrti u Gradskom parku u Leskovcu je otkriven njegov spomenik u prirodnoj veličini, a u selu Pečenjevce spomen ploča sa natpisom: „Dao sam vam dušu svoju...“. U Pečenjevcu je 2014. godine otvorena kafana „Tomina priča“.

Nerijetko ćete čuti i pošalicu kako se lideri oslanjaju na narod, a narod se oslanjao na Tomu. On je imao svoj narod sastavljen od intelektualaca svih kategorija, radnika i seljaka, devojčica i njihovih mama, umornih alkoholičara i pijanaca u pokušaju.

Život Tome Zdravkovića ima sve elemente prave holivudske drame. Prozvan “kraljem kafane” i “posljednjim boemom” upoznao je u svom životu sve što se moglo upoznati. Neslućene visine popularnosti ali i dno života, nemaštinu ali i ogroman novac, novac koji mu je nehajno odlazio iz ruku. Život prošaran žestokim sudarima sa alkoholom i kockom. Sve do smrti ostao je zanesenjak i zaljubljenik u kafanu.

Mnogo toga se ima reći o Tomi Zdravkoviću. Najbolje bi bilo da sjednete i poslušate pjesme "Umoran sam od života", "Danka", "Branka", "Dotak'o sam dno života", "Sliku tvoju ljubim", "Ciganka", "Tamburaši, tamburaši", "Ispod palme na obali mora", "Prokleta je ova nedelja", “Dva smo sveta različita” i na kraju onu koja je bila suština Tominog bića, "Pesme moje".


 

Izvor: Alo!/Novosti