Lalević je u ekskluzivnom razgovoru za Nedeljnik otkrio anegdote sa putovanja po svijetu sa Titom i iz lova, kao i šta se zaista događalo na Brionskom plenumu, kada je pao Leka Ranković, kako je izgledao zloglasni logor u Bileći gdje je bio načelnik saniteta, ali i da je poslednja Titova tajna bila gdje je, zaista, sahranjen Draža Mihailović. On prvi put iznosi i detalje iz bolničkih dana doživotnog predsjednika SFRJ u Ljubljani. 

Doktor Lalević se prisjetio i jednog razgovora na "Galebu" - prisutni su bili samo Miloš Minić, Jovanka i Tito, i njegov ljekar. 

"Tito se okrenuo Miniću: A sjećaš li se kako smo išli na pregovore s Dražom? Tada još nije bilo borbe četnika i partizana. Svi komandanti su došli na sastanak sa Dražom. Oni se žale kako nemaju para, kako im treba za hranu. Jedan Dražin vojnik je sjedio na kraju sobe i nosio nešto nalik na ruksak. Bila je to metalna kasa. Draža je dao znak i ovaj se okrenuo. Draža izvuče ključ i izvadi nekoliko zlatnika i preda im." 

U jednom trenutku Draža je pozvao Tita da prošetaju. Uzeo ga je prijateljski pod ruku: "Je li bogati, jesi li ti Rus?" 

"Nisam, ja sam Hrvat", odgovori Tito. 

"Ako si", kaže Draža. "Ja nemam ništa protiv Hrvata, ja se borim protiv ustaša." 

"Ta Titova priča o Draži bila je sa takvim simpatijama, i sve nas je to jako iznenadilo. A Jovanka ga sve vrijeme podstiče da priča", kaže Lalević za Nedeljnik. 

"Draža mu je tražio 500 pušaka, i Tito priča kako se dogovarao sa svojima da mu pošalju 500 pušaka, i u jednom trenutku napravi pauzu. A onda izgovori: 'Moram da priznam, Draža je bio moja slabost.' Svi za stolom smo bili zabezeknuti. On je to primijetio i presjekao nas rekavši: 'Vjerujte mi, da nije bilo izbjegličke vlade u Londonu, Draža bi se borio zajedno sa nama.'"

No ona najveća tajna nije otkrivena: Jovanka Broz u jednom trenutku pitala je gde je strijeljan Draža. 

"Tito ništa nije rekao, a Jovanka je još više pocrvenjela. Pričao sam to posle Blaži Mandiću, Titovom sekretaru za štampu, i on mi nije vjerovao. Ne bih ni ja sebi vjerovao da nisam čuo i vidio svojim očima", prisetio se doktor Lalević za Nedeljnik. 

Titov lični ljekar tvrdi i da nije istina da Tito nije vjerovao srpskim ljekarima i da je zato išao da se liječi u Ljubljanu. On je, navodi, i prije toga bar jednom godišnje išao na kontrolu u Ljubljanu, jer je bio prijatelj sa doktorom Breceljom. 

Kada je Brozu amputirana noga, oporavak je krenuo dobro, ali potom je dobio urinarnu infekciju i infekciju bubrega i priključen na dijalizu. Lalević ekskluzivno za Nedeljnik kaže da je Tito bio na aparatima, u vještačkoj komi, od 26. februara pa sve do smrti. 

"Mi to nismo napisali u izvještaju, i to je dalo priliku mnogima da pričaju kako su obilazili Tita, kako su ga zabavljali, hranili, razgovarali. Potpune izmišljotine. Jer, mi nismo rekli da je sve vrijeme bio bez svijesti i na aparatu za vještačko disanje. Kada je preminuo bili smo okupljeni svi ljekari, sve sestre koje su ga njegovale. Stajali smo mirno u tišini, deset do petnaest minuta. EKG je pokazivao već ravnu liniju, respirator je i dalje radio... Srce je definitivno prestalo da radi. Pogledao sam profesora Brecelja, on mi je samo klimnuo glavom i ja sam isključio aparate. Ostali smo još pet-deset minuta u potpunoj tišini i otišli da pišemo izvještaj", kazao je Lalević, između ostalog, u velikoj ispovijesti Nedeljniku.