Proces razvijanja sposobnosti potrebnih za samostalnost započinje već tokom prve godine života i traje do postizanja zrelosti. A da bi dijete moglo da razvija svoje sposobnosti i stekne sliku o sebi koja uključuje njegove sposobnosti, ono jednostavno mora da savlada određene prepreke. Svaki put kada uradi nešto što ranije nije mogao, ono sebe doživljava kao osobu koja je spremnija za život. Kada su prepreke suviše velike, ono zaključuje da je nesposobno, a ukoliko su suviše male, dijete ne razvija svoje sposobnosti. Ukoliko su djeca prezaštićena od strane roditelja, to će ih spriječiti da razvijaju svoje sposobnosti.
Takvi roditelji u svemu vide rizik po zdravlje svog mališana, tako da mu ne dozvoljavaju da se spontano i autonomno izrazi. Oni se ponašaju kao kvočka koja stalno prati svoje pile, namršteno gledajući na svijet i druge ljude kao izvor opasnosti. Stalno ponavljaju tipične riječi: "Nemoj, sačekaj, ne možeš sam, pazi, pusti mene, ja ću to..." Time mu neprestano šalju psihološke poruke da je nesposobno, i da je ovaj svijet veoma opasno mjesto. Tokom vremena dijete usvaja takve definicije i počinje da se plaši svega izvan "zaštićene zone". Takav roditelj, uprkos svojim dobrim namjerama, u stvari zabranjuje djetetu da emotivno i psihološki odraste.
Kakva će biti sudbina prezaštićenog djeteta poslije njegove 18 godine? Najvjerovatnije će izrasti u osobu sa pasivnim i zavisnim crtama ličnosti koja se plaši da preuzme bilo kakvu inicijativu. Nju parališe strijepnja da će pogriješiti i zato se odvaja od svojih roditelja koji joj i dalje pružaju sigurnost. Kao što su mala djeca zavisna od mame i tate, tako će i odrasla osoba biti zavisna od njih. O emotivnim odnosima, ovakva osoba tražiće nekog dominantnog partnera koji će nastaviti da igra ulogu roditelja i zaštitnika. Zašto neko vaspitava dijete na način za koji znamo da vodi u pasivnost i zavisnost? U velikom broju slučajeva to se čini zbog precjenjivanja opasnosti i rizika kojima je dijete ugroženo. Naravno da u svakoj aktivnosti postoji izvjestan rizik, ali roditelj je taj kao odrasla osoba donosi odluku da li je on prihvatljiv ili ne. Kada zaključi da nema opasnosti, tada djetetu dozvoljava da se upusti u izazov koji je pred njim, ili ga u tome bodri.
Roditelji koji prezaštićuju svoje mališane, treba podsjetiti da naš zadatak nije da dijete štitimo od svega, kao što smo to činili u prvih godinu dana njegovog života, već da ga polako učimo kako da razvije sposobnost da zaštiti samo sebe.
(Izvor:kolektiv.me)
