Jednog dana, na primjer, čekala je u kolima dok je njena ćerka izašla da na brzinu obavi nešto i shvatila da je ostala zaključana unutra.

Ono što je nekada možda bila frustrirajuća neprijatnost pretvorilo se u pravi pravcati napad panike.

„Počela sam da vrištim. Mahala sam rukama, plakala sam", kaže ona.

„Bila sam jako potresena."
Čak i pogrešna odjeća može da pogorša njenu anksioznost.

„Bilo šta što me steže oko vrata ne dolazi u obzir zato što se osjećam kao da se davim", kaže Pener, pedesetpetogodišnjakinja iz Altone u Manitobi, u Kanadi.

Njeni napadi panike počeli su posle malog hirurškog zahvata koji je imala pred 45. rođendan.

Radila je u računovodstvenom sektoru lokalne transportne kompanije i upravo je proslavila vjenčanje jedne od ćerki.

Ali imala je obilna krvarenja i jake bolove tokom menstruacije a njen porodični ljekar je predložio da istraže uzroke eksploratornim zahvatom.

To je trebalo da bude rutinski postupak, ali iz razloga koji nisu najjasniji, opšta anestezija nije proradila.

Umjesto da leži u spokojnom neznanju, probudila se neposredno prije nego što je hirurg napravio prvi rez na njenom abdomenu.

Dok je njeno tijelo još uvek bilo paralisano od anestetika, nije mogla da signalizira da nešto nije u redu.

Ostala je bespomoćna na operativnom stolu, u neopisivoj agoniji, dok je hirurg kopao po njenom tijelu.

„Pomislila sam: 'To je to, ovako ću umrijeti, ovdje na stolu, a moja porodica nikad neće saznati kakvi su mi bili poslednji sati zato što niko ne vidi šta se dešava.'"

Trauma koja joj je ostala i dalje joj izaziva „dvije-tri noćne more na veče."

Završivši na medicinskom odsustvu sa posla, Pener je sada izgubila finansijsku samostalnost.

Ona podozreva da se nikad neće potpuno osloboditi posledica toga dana od prije više od deset godina.

„To je moja doživotna kazna."

Godinama je budnost pod anestezijom bila obavijena velom tajne.

Iako su ekstremna iskustva kao kod Done Pener rijetka, sada postoje dokazi da bi oko 5 odsto ljudi moglo da se probudi na operativnom stolu - a moguće i mnogo više.

Zahvaljujući amnezijskim efektima ljekova, međutim, većina ovih ljudi ne može da se sjeti ničega o samom događaju - a da li je to nešto oko čega treba da se brinemo ili ne takođe je istovremeno i praktično i filozofsko pitanje.

Još je značajnije kad se uzme u obzir koliko se često danas koristi opšta anestezija.

„Svake godine se desi skoro tri miliona opštih anestezija samo u Velikoj Britaniji", kaže Piter Odor, arhivar u bolnici Svetog Đorđa u Londonu.

„Kao posledica toga, vrlo je vjerovatno da je neko, negdje u svijetu, u ovom trenutku svjestan tokom hirurškog zahvata."

Nekada smo znali iznenađujuće malo o tome zašto anestezija funkcioniše.

Sada, međutim, istraživači pokušavaju da shvate malo bolje prirodu uspavljivanja i okolnosti pod kojima anestezija ne proradi, u nadi da će doći do napretka koji će smanjiti rizik od budnosti pod anestezijom.

I sa većim razumijevanjem anesteziranog stanja, možda ćemo uspjeti da preokrenemo čak i rudimentarnu budnost u našu korist - u obliku medicinske hipnoze.

Da se razumijemo: anestezija jeste medicinsko čudo.

Najmanje još od Starih Grka, ljekari i medicinari su tražili najbolji način da ublaže bol kod medicinskih zahvata.

I dok droge kao što su alkohol, opijum, pa čak i kukuta, mogu da posluže kao sedativi, njihova efikasnost bila je nepouzdana; većina pacijenata nije uspjela da izbjegne torturu.

Do 1840-tih, naučnici su otkrili razne gasove koji su djelovali kao da imaju efekte sedativa.

Jedan od njih, sumporni etar, privukao je posebnu pažnju jednog zubara iz Bostona koji ga je isprobao na javnoj demonstraciji u masačusetskoj Opštoj bolnici 1846. godine.

Iako je pacijent još uvijek mogao da mrmlja polu-koherentne misli, navodno nije osjećao bol, samo blagi osjećaj da mu se koža „grebe motikom".

Vijest o demonstraciji uskoro se proširila medicinskim establišmentom, najavivši početak ere anestezije.

Uz naknadno otkriće još efikasnijih anestetskih agensa kao što je hloroform, izgledalo je da je agonija hirurškog noža stvar prošlosti.

Opšta anestezija stvara kontrolisani gubitak svijesti koji je dublji i odvojeniji od stvarnosti nego san.

Danas, anesteziolozi na raspolaganju imaju širok raspon ljekova protiv bolova i za smanjenje svjesnog stanja, a tačan izbor zavisiće od zahvata i posebnih potreba pacijenta.

Cilj često nije da se proizvede manje svjesno stanje već naprosto da se ukloni senzacija iz određenog dijela tijela.

U takozvane „regionalne anestetike" spadaju spinalni i epiduralni anestetici, a oba se daju između kostiju leđa da bi oduzeli donju polovinu vašeg tijela.

Oni se obično koriste tokom porođaja, operacija bešike i zamjene kuka.

Možete da dobijete i sedativ, koji izaziva opušteno, uspavano stanje.

Međutim, on ne gasi vašu svijest do kraja.

Opšta anestezija, poređenja radi, želi da postigne upravo to, da stvori kontrolisani gubitak svijesti koji je dublji i odvojeniji od stvarnosti nego san, bez sjećanja na bilo koje događaje tokom tog perioda.

Kao što to kaže Robert Sanders, anesteziolog sa Univerziteta Viksonsin-Medison: „Izgleda kao da smo izbrisali taj vremenski period iz iskustva osobe."

Još uvijek ne znamo tačno zašto anestetički agensi ugase našu svijest, ali se vjeruje da oni utiču na razne moždane hemikalije zvane neurotransmiteri.

Ove hemikalije pojačavaju ili slabe aktivnosti neurona, posebno široko rasprostranjenu komunikaciju između različitih moždanih oblasti.

Propofol, na primjer - mliječnobijela tečnost koja se koristi kod opštih anestetika i nekih tipova sedativa - čini se da pojačava efekata GABA-e, inhibitora koji ublažava aktivnost u nekim djelovima mozga, kao i komunikaciju između njih.

Sandersove kolege su nedavno koristile oblik neinvazivne moždane stimulacije da demonstriraju ovaj princip na dijelu, sa propofolom koji je utišao talase aktivnosti koje biste obično vidjeli da se šire po mozgu kao reakcija na stimulaciju.

„Vrlo je moguće da anestezija utiče na tu uzlaznu transmisiju informacija", kaže on.

A bez nje, um se privremeno gasi, postavši prazan ekran bez mogućnosti da procesuira ili reaguje na tjelesne signale.

Na klinici, u obzir moraju da se uzmu brojni komplikujući faktori, naravno.

Anesteziolog bi mogao da se odluči da koristi jedan lijek za izazivanje privremene kome a drugi za njeno održavanje, i mora da uzme u obzir mnoge faktore - kao što su starost i težina pacijenta, da li puši ili uzima ljekove, prirodu njegove bolesti - da bi odredio doze.

Mnogi zahvati takođe koriste relaksante mišića.

Na primjer, skoro polovina opštih anestetika koji se daju u Velikoj Britaniji sadrže neuromišićne blokatore.

Ti ljekovi privremeno parališu tijelo, sprečavajući spazme i reflekse koji bi mogli da ometaju sam zahvat.

Neuromišićni blokatori takođe mogu da olakšaju ubacivanje cijevi kroz dušnik, što može da osigura da disajni putevi ostanu otvoreni kao i da unose kiseonik i ljekove, i da se spriječi da stomačna kiselina uđe u pluća.

Ako, međutim, paralitički agensi zaustavljaju i pomjeranje mišića u dijafragmi i abdomenu, disanje pacijenta mora da se pomogne vještački uz pomoć respiratora.

Sve to anesteziju čini jednako vještinom kao i naukom, a u ogromnoj većini slučajeva funkcioniše zapanjujuće dobro.

Više od 170 godina posle njene prve javne demonstracije, anesteziolozi iz čitavog svijeta ubacuju milione ljudi svake godine u komu i izvlače ih iz nje bezbjedno.

To ne ublažava samo neposrednu patnju pacijenata; mnogi od najinvazivnijih postupaka koji spasavaju živote prosto ne bi bili mogući bez dobre opšte anestezije.

Ali kao i kod svakog drugog medicinskog zahvata, može biti komplikujućih faktora.

Neki ljudi bi mogli da imaju prirodno viši prag tolerancije na anesteziju, što znači da lijek ne smanjuje dovoljno moždanu aktivnost da priguši svjetlost svijesti.

U nekim slučajevima, kao što su povrede koje imaju obilna krvarenja, anesteziolog će možda biti primoran da koristi nižu dozu anestetika radi vlastite bezbjednosti pacijenta.

Takođe, može biti teško tempirati efekte različitih ljekova, da bi osigurali da takozvana indukciona doza (koja vas uspava) ne iščili prije nego što počne da djeluje doza održavanja (koja vas održava u nesvjesti).

U nekim situacijama, možda možete da podignete ili spustite ud, ili čak govorite, da biste pokazali da anestetik ne funkcioniše prije nego što hirurg podigne skalpel.

Ali ako ste dobili i neuromišićne blokatore, to neće biti moguće.

Neželjeni rezultat je da će mali procenat ljudi možda ležati budan tokom dijela ili čitave operacije bez mogućnosti da obavijesti ljekare o svom stanju nelagode.

Pener govori o vlastitom iskustvu, tokom dugog telefonskog razgovora iz njenog doma u Kanadi.

Ona kaže da je bila nervozna pred samu operaciju, ali da je imala opštu anesteziju ranije bez bilo kakvih ozbiljnih problema.

Bila je uvedena u operacionu salu, postavljena na operacioni sto i primila je prvu dozu anestezije.

Uskoro je počela da tone u san, pomislivši: „Evo ga, kreće."

Kad se probudila, mogla je da čuje medicinske sestre kako se muvaju oko stola i osjetila je kako joj neko pere stomak - ali je pretpostavila da je operacija već završena i da oni to samo pospremaju posle nje.

„Pomislila sam: 'Vidi ti to, bila si nervozna bez razloga.'"

Tek kad je čula kako hirurg traži od medicinske sestre skalpel, konačno joj je sinulo: operacija ne samo da nije bila gotova.

Ona nije ni počela.

Sledeće što se desilo, osjetila je oštricu njegovog noža na stomaku dok je pravio prvi rez, što je izazvalo neizdrživi bol.

Pokušala je da ustane i kaže nešto - ali zahvaljujući neuromišićnom blokatoru, tijelo joj je bilo paralisano.

„Osjećala sam se… jako nemoćno. Ništa nisam mogla da uradim. Nisam mogla da se pomjerim, nisam mogla da vrisnem, nisam mogla da otvorim oči", kaže ona.

„Pokušala sam da zaplačem da bi mi se suze slile niz obraze, misleći da će oni to primetiti i shvatiti da se nešto dešava. Ali nisam mogla da istisnem suze iz sebe."

Njena frustracija je bila ogromna.

„Osjećala sam se kao da neko sjedi na meni, pridržava me prikovanu i da apsolutno ništa ne mogu da uradim."

Na kraju je pokušala da usredsredi svu pažnju na to da pomjeri jedno stopalo, koje je uspjela neznatno da promeškolji - i osjetila ogromno olakšanje kad je jedan od bolničara stavio ruku na njega.

Prije nego što je uspjela ponovo da ga pomjeri, međutim, bolničar ga je ispustio.

Pokušala je ukupno tri puta, svaki put sa istim rezultatom.

„Bilo je veoma frustrirajuće znati da je to za mene jedini način komunikacije a da on ne funkcioniše."

Patnja Done Pener trebalo je da se okonča nakon što je hirurg završio sa svojim dijelom posla.

Ali kako su neuromišićni blokatori počeli da popuštaju, počela je da pomjera jezik oko cijevi nagurane u njeno grlo; bio je to način, pomislila je, da signalizira osoblju da je budna.

Nažalost, osoblje je pogrešno protumačilo njene pokušaje komunikacije i počelo da izvlači cijev prerano, prije nego što je paralitički agens oslabio dovoljno da njena pluća mogu da prorade sama.

„I tako sam ležala na stolu a on mi je oduzeo moj sistem za vještačko održavanje u životu, moj kiseonik, i nisam mogla da udahnem vazduh", kaže Pener.

Pretpostavila je da će umrijeti.

U tom trenutku je operativna sala počela da joj djeluje sve udaljenije, dok je osjećala kako joj um bježi u nečemu veoma nalik vantjelesnom iskustvu.

Kao pobožna hrišćanka, ona kaže da je osjetila prisustvo Boga.

Tek kad je osoblje vratilo njen dotok kiseonika, počela je da se vraća u operacionu salu i da se budi, uplakana.

Taj bol, strah, osjećaj apsolutne nemoći, ostali su sve do današnjeg dana.

„Teško je sjedeti kod kuće i gledati sve te komšije kako izleću iz svojih kuća ujutro, uskače u kola i odlaze na posao, a ja to ne mogu da uradim."

Razni projekti širom svijeta pokušali su da dokumentuju iskustva kao što su ona Done Pener, ali Registar budnosti pod anestezijom na Univerzitetu u Vašingtonu, u Sijetlu, nudi neke od najdetaljnijih analiza.

Osnovan 2007. godine, on je sada sakupio više od 340 izvještaja - većinu iz Sjeverne Amerike - i iako su ti izvještaji povjerljivi, neki detalji su objavljeni, i čine veoma prosvetljujuće štivo.

Skoro svi obuhvaćeni pacijenti rekli su da su čuli glasove ili druge zvuke pod opštom anestezijom (oči pacijenata obično su zatvorene tokom operacije tako da su vizuelna iskustva rjeđa).

„Čuo sam nekakvu muziku i pokušao da odredim zašto se moj hirurg odlučio baš za nju", rekao je jedan pacijent registru.

„Čuo sam nekoliko glasova oko sebe", rekao je drugi.

„Zvučali su kao da paniče. Čuo sam ih kako kažu da me gube."

Kao što možete da pretpostavite, ogromna većina svjedočanstava - više od 70 odsto - takođe se požalilo na bol.

„Osjetio sam ubod i senzaciju pečenja od četiri reza koja su napravljena na meni, kao da mi oštar nož siječe prst", napisao je jedan.

„Potom prodoran, neizdrživ bol."

„Dva dijela se sjećam prilično jasno", napisao je pacijent kome je napravljena velika rupa u butnoj kosti.

„Čuo sam bušilicu, osjetio sam bol, i osjetio sam vibraciju sve do kuka. Sledeći dio bio je pokret moje noge i pulsiranje 'eksera'."

Bol, rekao je on, „nije ličio ni na šta zamislivo."

Mnogima je, međutim, najviše smetao parališući efekat blokatora mišića.

Pod jedan, on proizvodi senzaciju da ne dišete - koju je jedan pacijent opisao kao „suviše strašnu da bi se istrpjela".
Potom je tu bespomoćnost.

Jedan drugi pacijent je zabeležio: „Vrištao sam u vlastitoj glavi stvari kao što su: 'Zar ne znaju da sam budan, samo otvori oči i pokaži im'."

Da sve bude gore, sva ova panika može biti pojačana nerazumijevanjem zašto su budni a ne mogu da se pomjere.

„Nemaju referentnu tačku da bi shvatili zašto se to dešava", kaže Kristofer Kent sa Univerziteta u Vašingtonu, koautor studije o ovim svjedočanstvima.

Rezultat je, kaže on, da mnogi pacijenti počnu da se plaše da umiru.

„Ta su najgora iskustva sa anestezijom."

Procijene koliko se često dešava budnost pod anestezijom variraju u zavisnosti od korišćenih metoda, ali oni koji se oslanjaju na izvještaje samih pacijenata tvrde da je to zaista veoma rijetko.

Jedna od najvećih i najtemeljnijih istraga bila je peti Nacionalni revizorski projekat koji su sprovela udruženja britanskih i irskih anesteziologa, u kojima je svaka javna bolnica u Velikoj Britaniji i Irskoj morala da prijavi svaki incident budnosti tokom godinu dana.

Rezultati, objavljeni 2014. godine, pokazali su da je cjelokupna zastupljenost bila svega jedan na 19.000 pacijenata podvrgnutih anesteziji.

Brojka je bila viša - oko 1 na svakih 8.000 - ako je anestezija uključivala parališuće ljekove, što je i za očekivati, pošto oni sprečavaju pacijenata da obavijesti anesteziologa da postoji problem prije nego što postane prekasno.

Mnogo više ljudi bi moglo biti svjesno tokom operacije, ali prosto toga ne mogu posle da se sjete

Ove niske brojke bile su utješne vijesti.

Kao što su mediji javljali u ono vrijeme, veća je bila vjerovatnoća da ćete umrijeti tokom operacije nego da postanete svjesni tokom nje, potvrdivši sumnje mnogih doktora da je to veoma rijedak rizik.

Nažalost, ove brojke su vjerovatno potcijenjene, kao što mi Odor objašnjava u bolnici Svetog Đorđa u Londonu.

Kao prvo, Nacionalni revizorski projekat se oslanjao na prijavljivanje samih pacijenata direktno bolnici - ali mnogi ljudi se možda osjećaju nesposobno ili nevoljno da izađu sa tim u javnost i radije bi samo da to iskustvo ostave iza sebe.

A tu su i amnezijske posledice samih ljekova.

„Anestetički ljekovi ometaju vašu sposobnost kodiranja sjećanja", kaže Odor.

„A doza koju dajete da biste izbrisali uspomene niža je od one koju dajete da izbrišete svijest. I zato uspomena nestane mnogo prije nego što nestane svijest."

To sugeriše da bi mnogo više ljudi moglo biti svjesno tokom operacije, ali se prosto ne sjećaju posle.

Da bi istražili ovaj fenomen, istraživači koriste ono što zovu tehnikom izolovane podlaktice.

Tokom uvođenja anestezije, osoblje stavi manžetnu na pacijentovu nadlakticu, što odlaže prolazak neuromišićnog agensa kroz ruku.

To znači da, nakratko, pacijent još uvijek može da pomjera ruku.

I zato član osoblja može da ga zamoli da stisne ruku u odgovor na dva pitanja: da li je još svjestan i, ako jeste, da li osjeća bol.

U najvećoj studiji ove vrste do sada, Robert Sanders sa Univerziteta Viksonsin-Medison nedavno je sarađivao sa kolegama iz šest bolnica u SAD, Evropi i na Novom Zelandu.

Od 260 proučenih pacijenata, 4,6 odsto je odgovorilo na prvo pitanje eksperimentatora o budnosti.

To je stotinama puta više od stope zapamćene budnosti koja je zabiljeležena u Nacionalnom revizorskom projektu.

A oko četiri od deset tih pacijenata koji su odgovorili stiskom ruke - 1,9 odsto u čitavoj grupi - takođe je prijavilo da osjeća bol, na eksperimentatorovo drugo pitanje.

Ovi rezultati pokreću neke etičke nedoumice.

„Kad god pričam sa stažistima, govorom o filozofskom elementu svega ovoga", kaže Sanders.

„Ako se pacijent ne sjeća, da li je onda to zabrinjavajuće?"

Sanders kaže da nema dokaza da pacijenti koji su reagovali tokom eksperimenta izolovane podlaktice, ali se ne sjećaju iskustva kasnije, razviju PTSP ili neke druge psihološke probleme kao u slučaju Done Pener.

A bez tih dugoročnih posledica, mogli biste da zaključite da je trenutačna budnost nesrećan razvoj događaja, ali da nije zabrinjavajuća.

Ali njemu ta studija ipak nije dala mira, pa je uradio anketu da bi otkrio mišljenje javnosti o ovom pitanju.

Mišljenja su bila različita.

„Većina ljudi je mislila da amnezija sama nije dovoljna - ali je zabrinjavajuće velika manjina mislila da dok god se ne sjećate događaja, sve je u redu", kaže Sanders.

„Moj stav je da pacijent očekuje da bude nesvjestan i, kao istraživač koji želi da razume mehanizme na delu, ali i kliničar koji želi da pruži njegu najvišeg kvaliteta i ispuni očekivanja pacijenta, smatram da nas dužnost obavezuje da razumijemo ovu ravnotežu i otkrijemo istinsku stopu uticaja ovih događaja, bilo da imaju nekakvog stvarnog uticaja ili ne, kao i način na koji možemo da ih suzbijemo."

Imajući u vidu da će se ogromna većina pacijenata probuditi iz opšte anestezije bez traumatičnih uspomena, postoji opasnost da će izveštaji o budnosti pod anestezijom - poput ovog koji upravo čitate - nepotrebno unijeti nervozu kod ljudi pred operaciju.

U najgorem slučaju, ti strahovi čak mogu da odvrate nekoga od podvrgavanja krajnje neophodnom medicinskom zahvatu.

U svakom slučaju, anesteziolozi kao što je Sanders ističu da su rizici od eksplicitnog prisećanja veoma mali, ali ako ste nervozni, bolje porazgovarajte sa bolničkim osobljem u vezi sa vašom zabrinutošću.

Postoje, međutim, jaki argumenti za to da se ovaj fenomen učini naširoko poznatijim.

Na primjer, kao što pokazuju izveštaji iz registra Univerziteta u Vašingtonu, nelagoda nekih pacijenata bila je pojačana njihovim nerazumijevanjem šta im se dešava.

Oni su pretpostavili da je njihova budnost znak da umiru.

Da su znali za rizik unaprijed, možda bi ta panika bila ublažena.

Bolje razumijevanje budnosti pod anestezijom moglo bi da pomogne i medicinskom osoblju da bolje izađe na kraj sa pacijentima koji su iskusili ovu traumu.

Mnogi - među njima i Pener - osjećali su da su njihova svjedočanstva pogrešno shvaćena ili naprosto odbačena kod zdravstvenih profesionalaca.

Vašingtonski registar, na primjer, pokazao je da 75 odsto onih koji su prijavili budnost nisu bili zadovoljni reakcijom medicinskog osoblja, dok je 51 odsto rekao da ni anesteziolog ni hirurg nisu iskazali razumijevanje prema njihovom iskustvu.

Sveukupno gledano, samo je 10 odsto dobilo izvinjenje, a samo 15 odsto je bilo upućeno na savjetovanje kako bi lakše izašlo na kraj sa traumom.

Pener kaže da su mnogi članovi osoblja njene bolnice djelovali potpuno zbunjeno njenom traumom.

Kad joj se potpuno povratila svijest, pokušala je da objasni medicinskim sestrama šta joj se desilo, ali su je one samo ćutke posmatrale.

„Nikad neću zaboraviti njihove izraze - bilo je to kao da su u šoku."

Ona to objašnjava nedovoljnim obrazovanjem i nerazumijevanjem ovog fenomena.

„Ne znaju kako da izađu na kraj sa ovom vrstom situacije."

Pronašavši snagu u godinama posle traume, Pener sada pokušava da pomogne u rješavanju ovog problema.

Ona sarađuje sa kanadskim univerzitetima na edukovanju doktora o rizicima budnosti pod anestezijom i najboljim načinima da se pacijenti izliječe.

„Želim da budu spremni, zato što kad stvari pođu po zlu, morate da znate kako ćete reagovati na pacijenta, zato što je to ključno za njegov proces oporavka."

Krajnji cilj, međutim, jeste da se spriječi da se ova traumatična iskustva uopšte dogode, sa studijama koje koriste tehniku izolovane podlaktice da pomognu da se identifikuju najbolje procedure koje će osigurati gubitak svijesti.

„Mogla bi da postoji konkretna kombinacija ljekova koja proizvodi pravu mješavinu anestezije da malo bolje izoluje ljude od spoljnog čulnog svijeta", kaže Sanders.

Postoji čak i šansa da, kako se naše razumijevanje anesteziranog stanja produbi, možemo da pretvorimo rudimentarnu besvjesnu reakciju tokom operacije u našu korist.

Pokazalo se da određeni oblici medicinske hipnoze imaju pravi efekat na iskustva pacijenata u kontrolisanim kliničkim ispitivanjima - a anestezirano stanje može da bude savršena prilika da se ona iskoristi u praksi.

Iako široko rasprostranjeno putovanje signala po mozgu djeluje kao da je onemogućeno kad su ljudi pod opštom anestezijom, postoje dokazi da neke oblasti - među njima auditivni korteks - ostaju aktivni, sugerišući da medicinsko osoblje može da šalje sugestije i ohrabrenje dok je pacijent u nesvjesnom stanju, kako bi se smanjio njegov bol posle zahvata.

Studije koje istražuju ovu mogućnost su malobrojne, ali Dženi Rozendal iz Univerzitetske bolnice Jena u Nemačkoj, i njene kolege pokušali su da sakupe sve dosadašnje dokaze na jedno mjesto.

Njihova meta-analiza pokazala je malo ali značajno poboljšanje u ocjeni post-operativne mučnine i povraćanja kod pacijenata, i manju upotrebu morfina posle operacije.

Očigledno niko ne predlaže da držite pacijente potpuno budnim namjerno, ali možda će jednog dana više anesteziologa moći da iskoristi sposobnost mozga da apsorbuje informacije na operativnom stolu.

Uzbudljiva je pomisao da riječi koje čujemo tokom ove misteriozne zone sumraka mogu da imaju trajne posledice na naš oporavak.

Izvor  BBC na srpskom