Piše : Helena Rosandić psihoterapeut-mr kliničke psihologije
U ranom stadijumu svog profesionalnog razvoja sjećam se jednog dana kada je moj kabinet u pratnji svoje majke posjetio devetogodišnji dječak. Bila sam fascinirana, a ujedno i iznenađena njegovim poznavanjem uređaja koji koriste obrnuto magnetno polje, interesovanjem za sistem prenosa električne energije posredstvom naizmjeničnih struja na velike razdaljine. Dalje mi je objašnjavao šta je to polifazni sistem i turbine bez lopatica. Priznajem da sam se pitala kako u tako maloj glavici stanu svi ovi podaci od kojih mene hvata vrtoglavica. Da vam dalje ne detaljišem naš razgovor i navodim šta sam sve od njega saznala vezano za rad video kamere, njene rezolucije itd.
Prvi put dječake upadljive u oblasti socijalnog, jezičkog i kognitivnog razvoja u svojoj doktorskoj disertaciji je opisao Hans Asperger. Smatrajući da je riječ o poremećaju ličnosti, pojavu je nazvao “autistična psihopatija”. “Čudnu djecu“ su opisivali različiti istraživači prije i poslije Aspergera, ali zahvaljujući njegovom radu prihvaćeno je ime Aspergerov sindrom.
Uprkos očuvanim intelektualnim sposobnostima, djeca sa Aspergerovim sindromom pokazuju izmijenjenost u neverbalnoj komunikaciji i teškoće u ispoljavanju empatije (saosjećanja) sa drugima, sa tendencijom intelektualizacije emocija. Sklona su korišćenju opširnog, jednoličnog i prilično formalističkog načina govora, pokazivanje interesovanja za neobične teme, uz primjetnu motornu nespretnost. Asperger ih je zvao “mali profesori”.
Aspergerov sindrom spada u grupu Pevarzivnih razvojnih poremećaja. Šta to znači? To je skupina od pet poremećaja okarakterisanih sa usporenim razvojem temeljnih multiplih funkcija, što uključuje socijalizaciju i komunikaciju.
Osnovni kriterijumi za dijagnozu Apsergerovog sindroma su: manjkavosti socijalnih vještina, repetativni obrasci ponašanja, jednolična interesovanja, problem neverbalne komunikacije i motorna nespretnost. Da bi se postavila tačna dijagnoza, pored prisustva pomenutih kriterijuma, neophodno je da dijete ima normalan kognitivni razvoj, kao i razvoj jezičkih vještina. Dijagnoza zahtijeva postojanje kvalitativnih odstupanja u socijalnoj interakciji, uz ograničene obrasce ispoljavanja interesovanja, što se poklapa sa simptomima djece sa autizmom. Međutim, kod djece sa autizmom ne postoje razvojno značajna kašnjenja u razvoju govora, kognitivnih funkcija i vještina samopomoći.
Iako izražene abnormalnosti govora nisu tipične za pojedince sa Aspergerovim sindromom, ipak postoje neki aspekti komunikacijskih obrazaca koji su od kliničkog značaja. Djeca sa Aspergerom imaju često sužen opseg intonacijskih obrazaca, kao i lošu modulaciju zvuka, uz ubrzan tempo izgovaranja riječi, što utiče na njegovu tečnost. Usled egocentričnog stila komunikacije skloni su pretjeranim monolozima, mogu govoriti neprekidno o omiljenoj temi, često zanemarujući zainteresovanost slušaoca, odnosno slušaočev pokušaj da doda komentar i promijeni temu razgovora.
Uprkos monolozima, koji zvuče kao da vam govori starija osoba, često ćete teško kao slušalac shvatiti suštinu teme ili zaključak koji vam dijete sa Aspergerom saopštava.
Osobe sa Aspergerovim sindromom nerijetko ispoljavaju razvojno kašnjenje u savladavanju motornih vještina kao što su vožnja bicikla, hvatanje lopte, plivanje, penjanje uz stepenice, uz stube, otvaranje poklopca.
Sa druge strane, ova djeca posjeduju prednosti u ispoljavanju auditivnih i verbalnih sposobnosti i učenju napamet u odnosu na zdravu djecu.
Aspergerov sindrom nije uzrokovan lošim uslovima života i neadekvatnim roditeljstvom. Poremećaj je zato što u težim oblicima remeti djetetov normalan život i razvoj, dok u blažim oblicima predstavlja izraženu različitost od drugih. U našoj kulturi, koja prosuđuje ljude po tome kako ponašajno izgledaju, kako funkcionišu u odnosu s drugima, ovaj poremećaj ili druge razlike mogu imati ozbiljan uticaj na život osobe koja ga ima.
Nerijetko se dešava da djeca o kojoj vam pišem razviju opsesivno ponašanje, panične strahove, uznemirenost zbog najmanje sitnice. Takvi problemi prije svega predstavljaju njegovu nespremnost i nesposobnost da poveže ono što se dešava unutar njega i izvan njega. U literaturi se navodi izraz “razumsko slijepilo” koje uzrokuje da se osoba ne prilagođava zahtjevnim društvenim situacijama.
Ovo nije mjesto za sažaljenje ovih malih “genijalaca”. U određenim područjima svakodnevnog života, Aspergerov sindrom razvija djetetov um da se usmjerava na način na koji većina od nas nije sposobna. Njihovi su osjećaji intenzivniji, snažnije osjećaju površine, temperature, miris i ukus, a misli su im usmjerenije. Na mnogo načina, sposobnost usmjerenosti pažnje je veliki dar Aspergerovog sindroma, i razlog zbog kojeg su mnogi ljudi koji ga imaju postali nadareni umjetnici, naučnici i kompozitori.
Navešću neke od njih: Nikola Tesla, Albert Einstein, Franz Kafka, Friedrich Nietzsche, Vincent Van Gogh, Wolfgang Amadeus Mozart…
Iako imamo primjere odraslih osoba sa Aspergerovim sindrom koji su razvili uspješne karijere i zanimljive živote, društvo ih smatra neobičnim ljudima.
Ovdje je sada trenutak da vas pozovem na prihvatanje neobičnosti, jer, vjerovali ili ne, niko od nas nije veći čovjek od čovjeka. Imam dokaze u realnosti za to.
(Izvor:zenasamja.me)