Glas o tome da dolazi Hrist, brzo se proširila i mnogi su željeli da ga dočekaju i pozdrave. Jedni su ga susretali s palminim grančicama u ruci, drugi su bacali svoje haljine na put kuda će proći, treći su rezali grančice od drveta i bacali na put.

Uoči ovog praznika, drži se večernja, vrši se litija sa palmovim grančicama ili vrbama. Zatim se osvećuju u nedelju na jutrenju poslije čitanja, posebnom molitvom i bogojavljenskom vodicom. Grančice se tokom godine čuvaju pored slavske ikone u domovima.

Običaj je da djevojke i djeca porane i odu da beru cvijeće i odatle naziv samog praznika. Potrebno je požuriti jer se vjeruje da onaj ko prvi stigne i ubere cvijet dobija pravo na jednu želju koja će mu se sigurno ispuniti ako snažno vjeruje. 

Najčešće beru velike cvjetove margarete, da bi bili lijepi i krupni. Dren da bi bili jaki, ljubičicu, da bi bili mirišljavi i privlačni, vrbove grančice, da svi budu napredni. Ovo cvijeće se ne unosi u kuću već se ostavlja u posude sa vodom u dvorištu da prenoće. Ponekad se cvijeće potapa u vodu sa zlatnim ili srebrnim prstenovima i onda se tom vodom djeca umivaju.

U ovim danima narod se kitio vrbom i koprivom. Djeca vrbom da bi bila zdrava, a porodilje su stavljale koprivu ispod jastuka da ih čuva od demona. Do današnjih dana se održao običaj da momak od ubranog cvijeća napravi naročit buket, u kome svaki cvijet ima svoje značenje i nosi ga djevojci. Po tome kojih cvjetova ima, ili koji preovlađuju, djevojka razaznaje momkova osjećanja.

Momci i djevojke sakupljaju se na igralištima i raskršćima darujući uzajamno cvijeće, gdje svaki cvijet ima neko posebno značenje. Tu se svi šale i smiju, ali niko ne igra i ne pjeva, jer traje post.

Naime, to je jedna stvar, koju vjernici često zanemare, a jednostavno se ne smije činiti na ovaj dan. Dakle, onaj koji se veseli i pjeva, prema narodnom vjerovanju navući će gnijev božji na svoju kuću i nanijeti joj zlo.