Već je to bilo davno, prije tri godine, kada sam radio intervju sa srpskim klasikom Borom Ćosićem (r. 1932). Među ostalim, izjavio je da u Beogradu, kada mu se vrati, tu i tamo, postoji svega nekoliko osoba s kojima se sreće i nalazi za stolom.
Jedna od njih bio je Radomir Konstantinović, pisac kultne “Filosofije palanke”, koja nam je pokazala svima u bivšoj da palanka i čaršija nisu vezane za korijene svog jezičnog podrijetla, srpskoga, već za korijene duha, što su se tako zlatno cijepili iz sredine u sredinu propalih kraljevina i država na Balkanskom poluotoku.
Sasma suvišno ubacio sam u dijalog da sam posjetio Konstantinovića davne 1977, u nekom beogradskom soliteru, povodom skandala izazvanog tiskanjem nezaboravljene zbirke priča Danila Kiša “Grobnica za Borisa Davidoviča” (Liber, 1976).
Razgovor o Kišu
Bio je to neki “beznačajni” socijalistički neboder. Razgovor se odnosio uglavnom na Kiša, pa tako nisam ni mogao saznati ni pitati bilo što osobno. Mimo “Palanke” Konstantinovića sam poznavao jedino po čudesnim esejima o pjesnicima, što ih je objavljivao u velebnom, “debelom” izdanju časopisa Trećeg programa Radio Beograda.
Poslije će ih složiti u knjizi “Biće i jezik”. Prema tome, moglo bi se reći cirkusantski da je Radomir Konstantinović proučavao biće i jezik palanke.
S takvim prisjećanjima otvorio sam novu Ćosićevu knjigu “Vražji nakot - Ishodišta iz književno-filosofskog dela Radomira Konstantinovića”, i uvjerio se još jednom, nakon njenog čitanja, da mi samo umišljamo kako poznajemo naše suvremenike. Oni su uvijek netko drugi od onih kakve zamišljamo. Ćosić mi je otkrio jednog drugog Konstantinovića od onoga koji me primio u svome stanu.
To se u prvome redu odnosi na građansku obitelj iz koje je potjecao, i na njegova oca Mihaila Konstantinovića, “pravnika, juridičku osobu visoko cenjenu, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i posle, u socijalizmu”.
S mjesta profesora na beogradskoj katedri prava bio je pozvan 1939. u vladu “koja imala je da reši dugogodišnji spor između srpskog i hrvatskog elementa zajedničke države”.
Moglo bi se nadalje navoditi detalje o životu “tipičnog stručnjaka” koji je od svog sina Radomira - “danas najvažnijeg pisca u Srba”, kako kaže Ćosić - tražio da poštuje tišinu i red za svakim obrokom, za zajedničkim stolom. Zaboravljajući pritom da potječe iz kuće skromnog nadničara.
Među svima njima Radomir Konstantinović (1928-2011) zauzima posebno mjesto, naznačeno već u složenici podnaslova Ćosićeve knjige, što naglašava književno-filozofski biljeg njegova opusa.
(Izvor:Vijesti)
