Ekipa agecnije Anadolije posjetila ga je nakon prelaska na ljetno računanje vremena, a Stanić je rekao da bi mu za pomjeranje kazaljki na svim časovnicima bila potrebna čitava sedmica.
"Da sam počeo prošle nedjelje možda bih danas završio, ali bih morao praviti pauze, zabole ruke", kazao je Stanić i objasnio da kazaljke pomjera na ručnom satu koji nosi i jednom u kući, a ostali rade "kako hoće".
Stanić, sada peznioner, radni vijek proveo je u Austriji, gdje je od kako je napustio Bosnu i Heregovinu, 1974. godine, počeo da skuplja neobične časovnike. Žao mu je što njegov otac nije živ, da vidi kakvu kolekciju danas ima, s obzirom na to da se u Dušanovom djetinjstvu o tome moglo samo sanjati. Zbog siromaštva, Dušanova porodica nije bila u prilici da kupi sat, a djeca su često satima pred školom čekala početak nastave jer nisu znala koliko je sati.
"Zlo je bilo zimi kad dođemo sat, dva, tri prije. Opančić poderan, noge mokre, čekaš vani, a škola kamena, hladna. Otac je nekako smogao pare neke, pa kupio sat i njega je uramio. Samo najstariji brat smio je da navija, mi smo ostali samo gledali", ispričao je Dušan Anadoliji.
Iako je u djetinjstvu satima čekao pred školom, danas mu se to ne bi moglo dogoditi. Naime, sada i bez sata pogađa tačno vrijeme, a griješi za najviše pet minuta.
Na pitanje da li mu se i pored ovolikog broja časovnika dešava da negdje zakasni, ispričao je da se nikada nigdje ne žuri, pa sve stiže na vrijeme.
"Strpljenje imam i nikad nisam žurio, ako ne ide, ja odustanem, čekam šansu kad budem imao veću volju ili bolje posao išao od ruke", kazao je Dušan Stanić.
Iz Austrije je 35 godina donosio satove, u 99 posto slučajeva mehaničke, koje mnogo više cijeni od onih koji imaju baterije. Čuvao ih je u paketima, po tavanima, a po povratku u rodni kraj odlučio je da napravi brvnaru u kojoj će izložiti svoju kolekciju. To je i učinio, ali i dalje mnoge primjerke drži u kutijama jer u brvnaru stane samo petina kolekcije.
Oduševljava ga što je nekoliko vrsta mehanizama na časovnicima uvijek "upakovano" u različite oblike, boje, veličine, a najviše voli zidne primjerke. Omiljene primjerke često iz brvnare nosi u kuću kako bi ih mogao duže gledati.
"Imam par satova koje sam zavolio kao dijete", kaže Stanić.
Vlasnik je i primjeraka starijih od 300 godina, a objasnio je da su se satovi na početku navijali ključem.
"Jedno vrijeme, dok sam radio u Austriji, dosta sam novca investirao. Naručivao sam preko interneta iz Rusije, iz svih krajeva, Ukrajine, Njemačke, nove kupovao. Onda sam došao na ideju da novi sat je skup, ali da je sat koji je 100 godina star interesantniji od novog", kazao je.
Poredeći nekadašnje i današnje satove, kazao je da je razlika između njih "kao nebo i zemlja". Dok su još koštali mnogo, rađeni su od vrhunskih materijala i bili izuzetno kvalitetni.
"Danas još uvijek Švajcarska radi te skupe satove i bogataši kupuju, ali ostali - plastični, baterija, materijali su nikakvi, traju po nekoliko mjeseci ili godinu i završavaju u smeću. Dok stari satovi - što su stariji, skuplji su i ako je pokvaren, opet je vrijedan i, čak, kućišta bez mehanizma su tražena i skupa. Svaki dio je skup", rekao je Stanić.
Za njega sat nije samo pokazivač vremena nego i ukras, a bez sata nigdje ne ide.
"Čudim se da još nisam odustao, još ih kupujem, tražim, ali i dobijam za poklon. Ušlo je u krv, želja mi je, pošto je on svaki na svoj način poseban, a svi su različiti."
Posebno uživa u zvukovima, koji su različiti kao i izgled satova koje posjeduje. Neki se, kaže, "javljaju na 15 minuta, pola sata ili otkucavaju onoliko puta koliko je sati, a ima i ptica koje pjevaju".
Za ovakvu kolekciju potrebno je mnogo vremena jer se mora održavati, čistiti prašina i povremeno navijati kako se ne bi pokvario mehanizam. Samo jednom svi njegovi satovi radili su istovremeno.
"Bilo nas je trojica i pola dana smo ih navijali, zvučalo je kao vodopad i bilo ih je jako interesantno slušati", rekao je Stanić.
Na pitanje koliko bi jednom čovjeku bilo potrebno da "navije" cijelu kolekciju Stanić je odgovorio da je to nemoguće, jer on sada dnevno navije po 20 i zabole ga prsti.
Tekst i foto:Anadolija
Komentari