U hrišćanskom kalendaru ne postoji svetac sa ovim imenom i prije više od jednog vijeka, tačnije tek 1892. godine, Srpska pravoslavna crkva ga je prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove negovala.

Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vjekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.

Vid je smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči".

Samo ime ovog svjetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvijećen dan. Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovjek tada vidio, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha.

U selima pod Fruškom gorom, na primjer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: "Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio."

Sličan običaj zabilježen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: "Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi." U nekim su pak krajevima iznosili na vidjelo svoje tapije i obligacije, u drugim su vadili novac iz kase i brojali ga. Bilo je mnogo postupaka te vrste.

Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika.

 U Bosanskoj krajini djevojke su uoči Vidovdana brale crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. Ubrano cvijeće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: "O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak", prenosi Alo.rs.

Vjerovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san. U okolini Vlasenice djevojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto. Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hleba i soli, djetelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, djevojka bi prije spavanja rekla: "Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu djetelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe."

Veza Vidovdana sa vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik izjutra brali su travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegdje su nak vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele.