Narod Vidovdan dovodi u vezu, s jedne strane sa knezom Lazarom i Kosovskim bojem, a s druge, u arhaičnijoj varijanti, sa svetim Vidom.

Običaji za Vidovdan

Ima sredina,  gdje se iznosi sve tkanje što žene i djevojke rade kako bi se vidjelo koliko su vrijedne i pokazalo da je određeno domaćinstvo imućno.

U nekim sredinama, na taj dan su velike zadušnice. Izlazi se do podneva na groblje i donosi hrana, a riba obavezno, kao vrsta žrtve svetom Vidu.

Vidovdan jedan je od najvećih i po svetkovanju izuzetno očuvan praznik. U hrišćanskom kalendaru Sveti Vit ili Vid se praznuje od 1892. godine kao crkveni praznik.

Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vjekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja.

Zato se kosovski mit, kao najrazgovetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.

Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan.

Bilo je veoma važno šta će se toga dana vidjeti.

 Ono što bi čovjek tada vidio, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha.

Postoji i običaj da žene uoči Vidovdana beru travu vidovčicu i stavljaju je pod jastuk da bi usnile svog izabranika.

Takođe, postoji vjerovanje da na Vidovdan treba ustati prije zore, pogledati prema Suncu i reći: "Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!”

Na Vidovdan se svaki član domaćinstva u zoru umije vodom vidovkom, za koju se vjeruje da može da iscijeli mnoge rane i bolesti. U selima pod Fruškom gorom, seljaci su se na praznik izjutra umivali rosom i izgovarali:

"Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima video, to ja rukama stvorio."

Ako na Vidovdan bude vedro, svu odjeću treba iznijeti napolje da se provetri i napuni dobrom energijom. Sa druge strane, ako bude oblačno, treba prekrstiti oblake, pa će i kiša koja padne povoljno djelovati na usjeve.