Ona je, u intervjuu za PR Centar, kazala da je polazak u školu prirodni događaj, koji je veoma značajan i za roditelje i za djecu, zbog čega, kako je pojasnila, postoji „ogromno uzbuđenje“.

„Polazak u školu nosi različite emocije, zbog onoga što je nepoznato. Djeca koja polaze u prvi razred ne znaju kako izgleda škola i koja su očekivanja. Oni dobijaju informacije od nas odraslih. Od roditelja zavisi na koji način će predstaviti školu, na koji način će razgovarati sa djecom o tome šta ih u školi očekuje“, objasnila je Kovačević.

Odrasli, kako je kazala, znaju šta ih očekuje i kakva iskustva imaju sa školom pa je, kako je dodala, važno da se zapitaju kakav je bio njihov prvi dan.

„Vjerovatno se 95 odsto odraslih sjeća svoga prvog dana u školi i u kojoj mjeri su razmišljali o roditeljima, a koliko oni sada kao roditelji razmišljaju kako će se njihova djeca prilagoditi. Što su roditelji opušteniji, to je dijete opuštenije“, rekla je Kovačević.

Prema njenim riječima, veoma je važno da se roditelji raduju prvom danu škole, jer je to znak da je njihovo dijete odraslo i spremno za novi životni zadatak, "da zajedno sa djecom planiraju i da im kažu osnovne činjenice vezane za školu".

„Roditelji djeci treba da kažu da će se u školu ići svaki dan. Treba da im kažu koliko će škola da traje, u koliko će dijete da ide u produženi boravak, koliko taj boravak traje, šta ga tamo očekuje. Djeca treba da znaju da mogu da razgovaraju sa roditeljima o tome šta se desilo u školi, sa čime se suočavaju, šta im se svidjelo“, pojasnila je Kovačević.

Itana Kovačević

Ona je objasnila da đaci grade odnos sa drugom djecom, učiteljima i nastavnicima, i da je on nezavisan od odnosa koji roditelji imaju sa istim ljudima.

Kovačević je istakla da roditelji ne treba da djecu plaše sa školom i obavezama.

„Roditelji ne treba djecu da plaše sa školskim obavezama i da im govore da kada pođu u školu neće biti igre. Dijete je dijete, a đak je jedna uloga u životu, koju smo svi prošli“, ukazala je Kovačević.

Ona je dodala da je jako važno dijete pripremiti za školu ali, kako je pojasnila, riječ je o strpljivim razgovorima o osjećanjima, znanjima i njihovim iskustvima vezanim za školu.

„Dijete u školi očekuju svakodnevne obaveze, ali i igra je stalno učenje. Djeca uče kroz igru, kao i kroz svoja nova iskustva i greške. Suočavaće se i sa različitim izazovima (lijepim, a nekada i ružnim), ali to se može prevazići kada znamo da imamo podršku nama bliskih ljudi. Zbog toga je važno da roditelji uspostave dobar odnos sa učiteljem, učiteljicom, sto je i važno za njihovo dijete“, rekla je Kovačević.

Ona je istakla da odgovornost za prilagođavanje djece zavisi i od škole, odnosa sa učiteljima/učiteljicama i nastavnicima, koji su pod „određenom vrstom uzbuđenja, jer u njihov život ulazi 30-oro nove djece, plus njihovi roditelji“.

„Tako da je to jedna radost upoznavanja novih osoba. Zbog toga je jako važno, na samom početku, da damo sebi prostora da iz neke druge vizure upoznamo novog čovjeka, koji će biti u našem životu“, kazala je Kovačević.

Prema njenim riječima, kada pođu u školu, kod djece mogu da se jave strepnja, strahovi da neće dovoljno dobro da se pokažu, kao i briga za roditelje.

„Djeca mogu da brinu o tome da li će se dopasti drugoj djeci, da li će ostvariti odnose, da li će sa nekima sa kojim su se ranije znali, sve biti isto u novom ambijentu“, rekla je Kovačević.

Ona je istakla da proces adaptacije na školu traje mjesec do dva.

„Ako se javi poremećaj nekih usvojenih navika ili počne dijete da odbija da ide u školu, to su situacije u kojima roditelji treba da se posavjetuju sa stručnim licem“, objasnila je Kovačević.

Prema njenim riječima, roditelj treba da prati dijete, a ne da ga kontroliše.

„Jako je važno napraviti granicu između praćenja i kontrole. Preuzimanje školskih obaveza je odgovornost samog djeteta, kao i koliko će da ispriča. Važan je odnos koji se gradi van škole, jer će dijete u nekom trenutku ispričati nešto što mu se dešava“, rekla je Kovačević.

Dijete, za svoje školske obaveze, snosi odgovornost i, kako je kazala, roditelji ne bi trebalo da pišu, čitaju i uče za njih već, kako je dodala, treba da pitaju gdje im treba pomoć  i pomoći im u onome gdje dijete traži pomoć.

„Obaveza djeteta je da uči i zahtjevi u školi su najčešćee prilagođeni djeci. Ako dijete ne razumije nešto, važno je iskomunicirati sa učiteljem/icom i nastavnikom/icom i procijeniti gdje je djetetu, možda, potrebna dodatna podrška. Djetetu treba pomoći na adekvatan način, ali nikako ne treba raditi za dijete, jer mu time šaljemo nesvjesno poruku da oni to ne mogu i onda oni to prepuštaju mami ili tati, jer će oni to bolje“, pojasnila je Kovačević.

Ona je poručila roditeljima i djeci da se raduju novom početku i iskustvima, „koja će nekad biti pozitivna, a nekad negativna, ali svakako iz tih iskustava učimo i razvijamo, mijenjamo se“.

„Kada bi odrasli prihvatili da se mijenjaju iz iskustava i uzimali promjene ka boljem, lakše bi od nas to naučila i djeca“, kazala je Kovačević.