Šezdesetčetvorogodišnji neškolovan, ali svakako talentovan građevinski radnik, ovu kuću je podigao kada je imao 25 godina, ušteđen novac i želju da napusti roditeljsku kuću i osnuje porodicu,prenose Nezavisne.

Tada je to bilo ostvarenje njegovog sna - stijenu sa koje je kao dječak najviše volio da posmatra okolna brda, Divljansko jezero i ljepote Suve planine odabrao je za mjesto gradnje i upustio se u jako komplikovan poduhvat.

"Sagradio sam ono što sam kao dijete zamislio u glavi. Najteži deo posla je bio da se sav materijal iznese do stijene. Ponekad je po deset i petnaest ljudi u džakovima nosilo ciment na gore. U selu smo mješali na mješalici, do ovde su to dovozila zaprežna kola, pa uz brdo sve to na leđa, pakovano po šest lopata u džakove. To je bilo ludo", osmehuje se Miroslav.

U kući čiji je pod od dna stijene uzdignut osam metara nekada je živio, a danas mu služi kao vikendica i mjesto gdje često provodi vrijeme jer je tu, kaže, "jedino s prirodom". Upravo je priroda, kako objašnjava, uslovila i izgled ove kuće i njoj se, kako naglašava, uvijek moramo prilagođavati.

"Ja sam iz prirode čovjek tako da znam šta je potrebno jednom živom biću da bi mu bilo lijepo u kući, da bude lijep raspored, ali i sunčano. Izvodio sam stvari koje niko ne može da shvati. Dovodio sam svijetlo iz uglova preko krova da bude svaka soba ozračena", objašnjava Miroslav.

Gradnjom krovnih konstrukcija, ali i brvnara, vikendica, kuća i fontana bavi se cijeli život. Najviše voli rad sa prirodnim materijalima. Kaže da njemu povjere onaj posao koji niko drugi ne bi uradio jer za svaki problem, koji gradnja u prirodi može da stvori, rješenje uvijek nađe. Zato je davno osmislio i napravio mješalicu na ručni pogon - ona mu omogućava da radi i pravi malter i tamo gdje struje nema. 

U skromnu kuću na stijeni sa Miroslavom često dolaze njegova kćerka Božica i četvorogodišnja unuka Eva. Ovoj djevojčici su žirevi, šišarke i kamenčići omiljene igračke, a ovce, kokoške i zečevi kućni ljubimci.