Kao da junaci žive dvije zbilje: jednu – ophrvanu težnjama i vatrenim maštarijama. Drugu potpuno ravnodušnu prema onome što je čovjeku potrebno. Iako prati radnju koja je smještena na razmeđi stare i nove ere „Atelanska igra“ nije istorijski roman. Okvir čine naglašeni momenti političkog trilera, osoben narativni tok (prisjećanje sagovornika glavnog junaka), kao i obilje priča, legendi i legendarnog domišljanja (koje treba tražiti kako u onom što se dešava junacima, tako i u njihovim snovima). U prvoj ravni priče „Atelanska igra“ jeste politički triler ali je, istovremeno, u nekim drugim ravnima, prožeta i aurom magičnog i fantastičnog. Za Pobjedu, spisateljica govorio o odnosu umjetnika i vlasti, vremenu, prolaznosti i smrti koje je postavila u samu osnovu svog romana.
Napisati obiman roman sa takvom iluzijom vjerodostojnosti koju ste Vi postigli podrazumijeva besprijekorno poznavanje epohe u koju je radnja smještena. Šta su podrazumijevale pripreme za pisanje ovog romana?
Da bi ovakva vrsta potpuno izmišljene priče mogla biti prihvaćena kao ubedljiva i u šta se ne sumnja, bilo je neophodno da otkrijem obilje detalja vezanih za svakodnevni život ljudi tog doba – u kakvim kućama su živeli, kako su se oblačili i šta su jeli, kako su putovali, kako su izgledali hramovi, na čemu su sve pisali, kako su beležili dane a kako važne događaje, kako su se lečili, kakva imena su davali legijama, kako je izgledao život vojnika u kampovima, koji su putevi vodili iz prestonice i kako su se te ceste zvale…Tragati za svim tim detaljima, koji podaruju dah autentičnosti i životnosti priči, bio je pravi izazov za mene. Srećom, ima mnogo izvora. U svetu su ovu epohu istraživali naučnici svih profila (ne samo istoričari) i ta građa je lako dostupna.
„Atelanska igra“ je roman o odnosu umjetnika i vlasti. Zašto kroz povijest tako mnogo umjetnika srlja u zagrljaj sa vlašću?
Vlast, slava i moć su oduvek imali posebnu privlačnost za ljude. Za neke umetnike blizina tronu i eliti koja je oko trona otvara put za njihov rad, za druge ona nema nikakav značaj. Poznato je da je Horacije u mladosti ratovao protiv Avgusta i da je zbog toga bio prognan na udaljeno ostrvo, a da ga je mnogo godina kasnije upravo Avgust odabrao da napiše stihove za obnovljeni festival, tada veliki državni praznik, koji je održavan jednom u sto godina. Dakle, pevajući o veličini ovog vladara, Horacije je postao deo zvanične umetnosti, politike i kulture. Meni je bilo zanimljivo da dovedem jednog tako darovitog umetnika u situaciju da sagleda pravu prirodu svog odnosa sa tronom i da postane svestan cene koju mora da plati za svo obilje i privilegije koje su mu pružene (a takva cena se uvek, na ovaj ili onaj način, mora platiti).
Horacije se na kraju svog puta suočava i sa svojom predstavom o samom sebi. Da li je morala biti tako bolna?
- „Atelanska igra“ je roman u kome se mešaju obični ljudi, koji nisu u knjigama istorije, sa slavnim predstavnicima vlasti i umetnosti jednog doba. Pisati o epohi koja je tako daleko od našeg doba i o tome šta su osećali ljudi u vremenu koje smo zaboravili značilo je da moram da pronađem sredstva kako da predstavim vreme koje teče. To je postavilo vreme, prolaznost i smrt u samu osnovu ovog mog romana. Iako se radnja „Atelanske igre“ dešava tokom 15 dana, vremenski tok koji on obuhvata proteže se na 148 godina. To je bilo moguće zato što se epizode, ispričane kao uspomene brojnih likova, mešaju. Tako sam sliku stvarnosti i života gradila od „bleskova“ sećanja, isečaka iz snova, kao i od proživljenih, u svesti duboko utisnutih, stanja.
Svijet „Atelanske igre“ je svijet snova, skrivenih čežnji, usamljenosti i strahova. Ako shvatimo da je to i naš svijet, što je najviše sa čim čovjek iz takvog svijeta može izići?
- Delaj tako da stvaraš samo ono što je od koristi ljudima. To će te ispuniti spokojem i prožeti mirom. Izmiriće te kako sa sobom, tako i sa svetom. Spojiće sve što na prvi pogled izgleda nepomirljivo – reči su Gorskog vidara, učitelja i poočima Neimara. Te reči bi negde mogle da budu i odgovor na Vaše pitanje.
Kad blještavi sjaj bogatstva ne pomaže
- Ispod svih tokova i u osnovi svih likova u romanu „Atelanska igra“ leži egzistencijalna zbunjenost i skučenost. U svima dominira zebnja i strah (stvarni i metaforični) – od drugih ljudi, prokazivanja, proterivanja, patnji i nasilja, usamljenosti, smrti… Sva ta stanja u njima stapaju se u jedno jedinstveno osećanje da je sve za čim posegnu nesigurno i varljivo. I isečci iz dnevnog života, i lična osećanja, i radosna ili mučna iskustva i saznanja, i istrgnuti detalji prošlosti…
Takve spoznaje su bolne i tu spoljni uspeh i blještavi sjaj bogatstva u kome se živi – kako je, na primer, Horacije živeo – ništa ne pomažu.
(Izvor:Pobjeda)
