Sava se smatra najvećim srpskim svetiteljem. Kult Svetog Save, koji se u narodu razvio nakon prenošenja njegovih mošti iz Bugarske u manastir Mileševu, bio je toliko jak da je doveo do toga da su se i Turci zavojevači počeli prekrštavati nad njegovim moštima. Iz tog razloga mošti Svetog Save spaljene su na Vračaru.

Duboko ukorenjen lik ovog sveca u narodu nije blijedio. Mnoga vjerovanja i predanja bila su vezana za njega. On ne samo da je bio, kako Čajkanović kaže, naš najnacionalniji svetac, već je bio i mnogo više od toga. Naime, u njegov lik ugrađivane su i osobine mnogih drugih svetaca.

Još zanimljivije je to da Sveti Sava nije bio predstavljen samo kao svetac dobre naravi, već kao veliki dobročinitelj. On je darovao ljudima mnoga znanja i vještine, mnoga materijalna i duhovna dobra. U predanjima je predstavljen kao neko ko uči ljude da oru i kopaju, on je donosilac vatre, ženama je otkrivao tajne kuvanja, učio ih da tkaju, uvodio nove zanate i usavršavao već postojeće…

Po nekim predanjima, vjeruje se da je Sveti Sava još uvijek živ i da boravi među Srbima. U društvu Boga ili nekog drugog sveca, on putuje s kraja na kraj zemlje i ljudima dijeli pravdu.

Često se zamišlja kao starac sijede brade prerušen u prosjaka, koji iskušava bližnje moleći ih za gostoprimstvo ili kakvu drugu uslugu. U zavisnosti od njihovih postupaka, on ih blagosilja ili proklinje.

Pravda Svetog Save nije uvek onakva kakava se očekuje od jednog hrišćanskog sveca. U njega su, ponekad učitavane i mračne strane raznih htonskih paganskih božanstava. Dešava se da on ne kažnjava prestupnike, već da ih nagrađuje, a da smjerne ljude kažnjava.

U jednoj od legendi, Sveti Sava je bacio prokletstvo na čitavo selo (prokleo je seljane da nemaju svoj dom, već da se potucaju po tuđim kućama proseći hljeba) samo zato što jedan čovjek iz tog sela nije hteo da mu udijeli hljeb.

Ovo pokazuje da je u narodu odnos prema Svetom Savi bio podvojen, što je i inače bilo prema bićima koje posjeduju veliku moć. Od njega se očekivala pomoć i zaštita, ali se osjećao i strah od njegovih hirovitih postupaka.

Za Svetoga Savu se još vjeruje da je vođa vukova. Seljaci su ga zvali vučijim pastirom, a vukove njegovim hrtovima. Postoji predanje u kome se kaže da svetac na svoj praznik, odlazi u planinu, okuplja sve vukove i određuje im kome će i koliko stoke poklati. Želeći da umilostive Svetog Savu, mnogi nisu radili na dan njegovog praznika. Posebno se pazilo da se ne čini ništa što bi moglo da prizove vukove. Izvođene su i razne kultne radnje da bi se stoka zaštitila.

Tradicija o Svetome Savi često je bila vezana za i za konkretna mjesta i objekte. Postoji veliki broj lokaliteta koji nose ime ovog svetitelja: Savin izvor, Savina voda… Govorilo se da je Sveti Sava na tim mjestima prekrstio kamen svojim štapom i da je iz njega potekla voda. Ti izvori su najčešće ljekoviti.

Narodno vjerovanje kaže da ako na dan Svetog Save zagrmi u državi će se desiti važni i prelomni događaji,  ili će se sigurno nešto rđavo desiti, pošto su udari gromova izuzetno rijetka pojava zimi. O grmljavini na Svetog Savu govori se i u narodnoj pjesmi “Početak bune na dahije”.

Isto tako postoji i vjerovanje da sunčan dan na Svetog Savu donosi blagostanje i srećnu i rodnu godinu..

U Čačku, majke koje imaju djecu školskog uzrasta, spremaju na ovaj dan žito. U takovskom kraju vjeruje se da su svi vuci psi Svetog Save. Uvreženo je mišljenje da je on gospodar vukova i da vukovima određuje koje torove smeju da napadaju zimi. U Hercegovini opet pričaju da je Sveti Sava bio nekada pastir, pa jednom njegov pas blago ujede zalutalu ovcu. Sava se naljuti i prokle kera da više ništa ne jede osim onog što otme.

Ο Savindanu se ne rade teži poslovi. U nekim krajevima se ne radi ništa. 

Postoji narodno vjerovanje da na Svetog Savu ne smije da se nosi ništa crveno. Ovo vjerovanje potiče iz starih vremena, dok su seljaci strahovali da im vukovi ne pojedu stoku. Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te se ona na Savindan po običaju sama puštala na ispašu. Međutim, crveno se nije nosilo jer se vjerovalo da boja krvi privlači vukove.

Isto tako na današnji dan ne valja otvarati britvu i oštriti noževe ili bilo koji alat kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene.

Iako je dan Svetog Save takozvano crveno slovo, na Svetog Savu za kućne poslove uglavnom važi kontra od onoga što je uobičajeno na velike praznike. Baš zato što se stoka u staro vrijeme puštala sama na ispašu, smatralo se da domaćin Savindan treba da iskoristi za sve bitne kućne poslove. Tako se u nekim krajevima smatra da danas žene smiju da rade kućne poslove, a čak je poželjno da se obavi i veliko spremanje.

Smatra se i da djeca na Svetog Savu treba da nauče nešto novo, makar neku novu pjesmu, jer će se u suprotnom ulijeniti i neće dovoljno napredovati cijele godine.
 

Svet Plus