Oni svoje turiste voze motornim sankama, nude im rafting, šetnju krpljama, vožnju biciklima za snijeg… Turistima koji su pretežno iz Zapadne Evrope organizuju sve od slijetanja na aerodorom do povratka.

“Ova godina je bukvalno identična 1993, što ne znači da nemamo u 100 kilometara rastojanja planine koje su pune snijega. Kako naiđe neka struja snijeg ili padne na naše planine ili napravi krug. Ove godine na Kopaoniku je za jednu noć palo 70 centimetara i jedina je planina u regionu gdje ima snijega. Nikad ne možete da znate kada će naići hladan talas, ali januar je mjesec kada mi svakako imamo najmanje padavina. Najveći snjegovi u Crnoj Gori su u februaru”, tvrdi Bulatović.

On smatra da se trebamo prilagoditi tom vremenu.

“Zbog čega ne bi promijenili zimske raspuste, ako je to tako u prvim susjednim zemljama. Mi sada u februaru dočekujemo 350 do 400 Francuza na skijanju. Ako ne bude snijega naša agencija nudi alternativu”, kazao je Bulatović.

Imali su kaže turista i ovih dana koje su vodili na rafting za koji imaju adekvatnu opremu.

“Prvi dan su kupili kraću varijantu, drugi dan išli su na rafting 45 kilometara. Znači da su na rijeci proveli pet sati. Prije neku noć bili su na turu krpljama, a onda sjutra na motorne sanke. Postoji na Durmitoru mjesta gdje ima snijega i mi ih vodimo tamo, znači da postoje alternative”, napominje Bulatović.

Ako želimo da imamo kvalitetan proizvod u budućnosti i svi više zarađujemo, smatra da treba da imamo kvalitet do koga se dolazi sa ozbiljnom infrastrukturom, sa smještajnim kapacitetima visoke kategorije, vanpansionskom ponudom visoke kategorije, dobrim ugostiteljstvom, gastronomijom, sa dobrim proizvodom koji je autentičan nacionalni, dobro brendiran i pozicioniran.

“Malo ljudi u Crnoj Gori znaju uopšte koja je to osnovna infrastruktura u skijalištu i misle da je lako napraviti vještački snijeg. Osim savremenih žičara osnovna podrška skijalištu su dodatni sadržaji, a to je infrastruktura. Moramo imati sređenu stazu, koje kategorišu u nekoliko kategorija. Plave su staze za početnike, crvene za srednje skijaše, i crne koje odgovaraju takmičarima i pravim ljubiteljima skijanja. Kada se žičara i staza zaokruži onda mora postajati vještačko osnježivanje”, kazao je Bulatović.

Zbog čega nemamo vještačko osnježivanje, sagovonik Pobjede objašnjava da se prvo moraju trasirati staze.

“Jedan dio je urađen. Vlada preko Skijališta Crne Gore planira za sljedeću godinu da poveže dva skijališta sa još jednom žičarom i sljedeća faza je razvoj vještačkog snijega. Za topove ili žirafe za osnježivanje, mora se obezbijediti neki napon električne energije i akumulaciono jezero sa dovodom cjevovodom iz neke rijeke ili vodoizvorišta. Puni se kaptaža jezera i pod pumpama visokog pritiska prolazi kroz cjevovode i kada je temperatura ispod nule, stvara se vodeni prah i u dodiru sa hladnim vazduhom dolazi do stvaranja kristala snijega”, objašnjava Bulatović.

Navodi da ćemo za sezonu 2021/22. imati vještački snijeg.

Ti projekti, kako naglašava, ne koštaju jeftino. Top košta od 25.000 do 40.000 eura, ali za infrastrukturu koju ne vidimo, trafostanice, velike pumpe i sve ostalo trebaju ogromna sredstva.

“Tada možemo uvijek turistima da garantujemo skijanje. Međutim, osim skijališta moramo da razvijamo druge sadržaje. Postoji dana kada na skijalištima ima magle ili velike količine snijega i u tom trenutku moramo ponuditi određene alternative, a to je dobar velnes, zabavno sportske programe, sportove u zatvorenim salama, a postoje i piste za skijanje urađene od plastike kao i razna vozila po snijegu. U Alpima imate bazene sa toplom vodom bukvalno pod otvorenim nebom, razvijen je dobar program velnesa, razni vrtići za djecu gdje mogu da nauče kako preživjeti u snijegu, kako koristiti raznu tehniku za planinarenje”, objašnjava Bulatović.

Dalje ukazuje da kada su ti neki loši dani na skijalištu djecu možete poslati kod različitih instruktora, predavača.

“Vanpansionska ponuda koja trebada se razvije podrazumijeva skije, nordijske skije, krplje, razne zaprege, da imamo motorne sanke, četvotočkaše, stazu profesionalnu za sankanje, razna klizališta… Sve to kada se napravi privlači turiste i ako nema skijanja”, smatra Bulatović.

Nakon razvoja vanpansionske ponude, Bulatović smatra i da trebamo razvijati i usluge kulinarstva, gastronomski dio.

“Ne možemo svaki restoran fokusirati na kačamaku. Mora biti i internacionalnih i nacionalnih restorana”, kazao je Bulatović.

Što se tiče prostornog plana smatra da imamo odličan plan Bjelasice, Durmitora i Komova koji su radili ljudi koji imaju iza sebe ozbiljne projekte kada su u pitanju skijaški centri, ljudi iz prakse ne iz teorije.

“Tim baznim stanicama smo ne samo sačuvali prirodu nego napravili da sve bude u jednom standardu, a namijenjeno ciljnim turističkim grupama. Da ne gradimo na tim bazama stanove već je sve u funkciji turizma. Kvadrature hotela su negdje od 100 do 200 soba što zadovoljava ozbiljne hotelske kapacitete. Da nije slučaj kao na Zlatiboru da imate kuću od 100 kvadrata, a pored nje objekat od 20.000 kvadrata”, ističe Bulatović.

On je mišljenja da Crna Gora u što kraćem vremenu treba da završi započete projekte kako bi se zaokružila priča „da ne gledamo u nebo ili da li će vjetar ponijeti snijeg”.

“Mi radimo puno. Ako nijeste inovativni, ako brzo ne nađete rješenja nemate što da radite u ovom poslu. Mi smo tu da ispunjavamo našim klijentima svaku želju i bukvalno se tako odnosimo. Pratimo trendove i gledamo da ne zaostajemo za njima. Imamo sada grupu Francuza koji su došli isključivo na vožnju motornim sankama. Oni su bili prošle godine u Kanadi i nijesu ni znali da imamo divlje planine gdje nema skijališta”, kazao je Bulatović.

Na Sinjajevinu gdje je najveći pašnjak na Balkanu i gdje žive samo tri porodice preko cijele godine vode turiste koje posjećuju i njih.

“Kroz te ture upoznaju se sa svim onim što Crna Gora pruža, i oni se vraćaju svake godine”, kazao je Bulatović.