ČITALAČKA publika dijeli se na obrazovanu manjinu i na masu. Prva, znajući strane jezike, gotovo je prestala čitati srpske stvari. Masa ne uživa u literarnim spisima, ona se hrani senzacionalnim romanima koji se opet iz strane književnosti prevode... Knjiga za narod nema dobrih. Ove što izlaze ne čitaju se; one se samo honorišu.
Iako djeluju sasvim aktuelno, ove odgovore dao je Slobodan Jovanović (1869-1958) u intervjuu 1899. godine, na pitanja o uticaju stranih literatura u srpskoj književnosti, odnosno o domaćoj popularnoj književnosti.
Bio je rektor Beogradskog univerziteta, predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije u izgnanstvu, predsjedik Srpske kraljevske akademije i najveći srpski pravnik. Da je u životu i neumornom radu ovog istoričara srpskog 19. vijeka, hroničara parlamentarnog života, nezaobilazno mjesto imala književnost, srpska i strana, i njeno tumačenje, pokazuje knjiga „Slobodan Jovanović - Iz istorije i književnosti“, u izdanju „Beoknjige“, „Informatike“ i Srpskog liberalnog savjeta, koja će u petak biti predstavljena u Narodnoj biblioteci Srbije.
Književnost, po riječima Mila Lompara, autora predgovora, nije samo područje duha na kojem se Slobodan Jovanović lako i uspješno kretao nego je i konstitutivno svojstvo njegovog duha. Ona pripada prirodi Jovanovićeve refleksije i u slučajevima kada je zalazio na druga naučna područja, posebno kada je pisao svoja istoriografska djela.
To nam, dakle, sugeriše kako kroz ispitivanje svojstava koje je ispoljio kao književni kritičar možemo nazreti konstante duhovnog lika znamenitog pravnog, političkog i istorijskog mislioca. To, takođe, znači da je on - ostavljajući pečat svog duha na književnim djelima - istovremeno ispisivao osobenu definiciju vlastitog gledanja na svijet, i, sledstveno, vlastitog - poglavito istorijskog - pripovedanja o svijetu - kaže Lompar.
U izboru koji donosi ova knjiga, našli su se Jovanovićevi tekstovi o Filipu Višnjiću, Vuku Karadžiću, Ljubomiru Nediću, Jovanu Skerliću, Bogdanu Popoviću, Vojislavu Iliću, Dragiši Vasiću, Zmaju, Njegošu, Lazi Kostiću, srpskoj pozorišnoj književnosti, knjižari Gece Kona... U drugom dijelu knjige autor razmatra pisce koje je izdvojio na horizontu svjetske književnosti: Voltera, Stendala, Džordža Meredita, Prusta, Zolu, Ibzena, Džonatana Svifta...
Jovanović je, premda moderan mislilac, skeptik i racionalista - umio da osjeti teški dah sudbine u književnom djelu, da razume ono što je neumitno u junaku i u svijetu. O njegovom osjećanju umjetnosti govori i ocjena iz 1922. godine, kako je Prustov roman „jedan roman bez radnje“, kako je njegov stil „jedan stil koji više nagovještava nego što potpuno kazuje“, jer Prust „bi htio da utvrdi magnovene potrese, da obilježi jedva primjetne prelive, da uhvati one male potajne utiske kojih smo jedva svjesni“.
Njegovo izoštreno estetsko čulo bilo je nepogrešivo i kada je riječ o srpskoj književnosti. Govorio je da od svih pisaca koji su se javili poslije 1918, vrijede samo dvojica, i to su Miloš Crnjanski i Rastko Petrović, jer samo oni imaju talenta, sve je ostalo prolazna stvar.
- To je izvanredno svjedočanstvo kako je umjetničko osjećanje Slobodana Jovanovića bilo iznad njegovog građanskog pogleda na svijet. Jer, iako nije mogao biti sklon radikalnom defetizmu modernih duhova u književnosti poslije Velikog rata, on je izdvojio upravo onu dvojicu pisaca koji su svojim književnim radikalizmom, svojom duhovnom avangardnošću izazivali otpor tradicionalne i građanske svijesti u nas - ističe Lompar.
(Izvor:Večernje novosti)