U selima širom zemlje se organizuju vašari, a riječ je o jednom od najpoštovanijih svetitelja među Srbima. Sveti Ilija nebom putuje u kočijama iz kojih izbijaju munje. Kad zagrmi narod kaže da se to sveti Ilija „vozi kočijama“, neposlušne kažnjava sušom, gradom i munjama.

Srpski narod mnoge prirodne pojave pripisuje Svetom Iliji kojem je prelaskom u hrišćanstvo pripisao i mnoge osobine svog starog boga Peruna, koji je upravljao munjama i gromovima.

Iako većina malo zna o njegovom pravom životu, proslavljanje Svetog Ilije je ukorijenjeno duboko u tradiciju srpskog naroda, koji ga još naziva i gromovnikom. Ono što je za Slovene bio Perun, to je za Srbe Sveti Ilija, a ako znamo da su Srbi upravo iz mnogobožačke slovenske religije prešli na hrišćanstvo, jasno je zašto se pridaje toliki značaj ovom svetitelju.

Ilija ili Elaja (jevrejski Eliyahu) je bio jevrejski prorok iz 9. vijeka p. n. e. Pominje se u Talmudu, hrišćanskoj Bibliji i Kuranu.

Bio je rodom iz Aronoba iz grada Tesvita. Po predanju, kada se Ilija rodio, njegov otac Sabah je vidio oko njega anđele koji ga povijaju ognjem i hrane plamenom, što je bilo znamenje njegovog plamenog karaktera i sile ognjene. Mladost je proveo u dubokom razmišljanju i molitvi, često sam u pustinji.

Tadašnji car Ahav, pod uticajem svoje žene Jezavelje, napustio je veru Mojsijevu i umesto Jehove slavio tuđe bogove. Prorok Ilija suprotstavio se caru prebacivši mu otpadništvo i prorokovao sušu i glad zbog slavljenja tuđih bogova.

Činio je čuda kroz koja je Bog pokazivao Jevrejima svoju pravednost. Zbog nepravdi koju je car činio narodu i gramzivosti, Ilija mu je prorekao da će njemu i njegovoj ženi psi lizati krv posle smrti, što se i obistinilo.

Proroci nisu imali ničeg zajedničkog sa vračarima u to vreme. Oni nisu živeli od proricanja budućnosti i vračanja. To su bili mudraci, narodni učitelji, kako bi danas rekli — društveni i politički radnici.

Po narodnoj tradiciji, Sveti Ilija se vozi u vatrenim kolima koja vuku četiri konja, iz čijih nozdrva izbija plamen, a grmljavina je tutnjava njegovih kola kojima se vozi po nebu i oblacima.

Veruje se da Sveti Ilija nije umro već da se živ, u svojim plamenim kočijama, vazneo na nebo pa se ta scena, takođe, slika na prazničkim ilindanskim ikonama.

Ilija Gromovnik, kako ga još zovu u narodu, pada u najsušnije i najtoplije doba godine.

Vjeruje se da je upravo Ilija taj koji određuje kada i gdje će padati kiša, a kada će da bude suša. Zbog toga se i do danas u seoskim krajevima zadržao običaj da se na Svetog Iliju nikako ne radi u polju, da se ne bi navukao gnijev svetitelja.

Narod kaže da od svetog Ilije polako prolaze vrućine pa otuda i ona izreka “ od Svetog Ilije sunce sve milije“.

Vjeruje se da je na današnji dan dobro uzeti med radi zdravlja. Običaj nekada je bio da majke mažu djecu medom da bi cijele godine bila zdrava. Takođe, mnogi roditelji djeci daju ime po ovom svetitelju jer je simbol snage i neustrašivosti.

Kada na Svetog Iliju pucaju gromovi narod kaže da to svetac gađa đavole, pa se ne valja krstiti da se đavo ne bi sakrio pod krst u koji grom ne udara.

Narod kaže i da bi trebalo dobro gledati mjesto gdje grom udari jer je to znak da se tu krije nečastivi.

Med koji se vadi na Ilindan služi kao lijek, pa ako znate nekog pčelara, obavezno ga danas uzmite. 

Osim toga, u najtoplije doba godine, takozvani “ilinštak”, haraju stomačni problemi, , te zato mnogi izbjegavaju da budu neumjereni u jelu i piću kako ih ne bi stigla “kazna” u vidu stomačnih problema.

Po predanju, na Svetog Iliju prije podne je ljeto, a popodne jesen. Nakon ovog dana, više se ne kupa u rijekama.

U ruskim selima postoji vjerovanje da kiša pada kada Sveti Ilija razvozi vodu za svece, pa nešto iz kola prospe po oblacima.

Po bugarskom narodnom predanju, Ilija navodi duše umrlih Cigana da prave grad i njime potuku njive grešnika na zemlji.