Plod na svakom drvetu, polako zri do kraja avgusta kada kreće berba Karmen, da bi koju nedjelju kasnije stigla i Abata Fetel, od kojih nastaje čuvena rakija – „Pirum“.

Predrag Drobnjak nije samo nekadašnji NBA igrač, osvajač tri zlatne medalje na svjetskim i evropskom prvenstvu u košarci, reprezentativac SRJ i Crne Gore, igrač Partizana i brojnih inostranih klubova, već i uspješan preduzetnik koji uzgaja kruške i proizvodi kruškovaču. 

Prošlo je sedam godina kako je košarkašku igru na terenu zamjenio marljivim radom u voćnjaku smještenom u srcu Šumadije. Ovaj Bjelopoljac koji živi u Beogradu, u poljoprivredi se našao spletom okolnosti koje su i doprinijele da kupi zemljište, a potom i angažuje konsultante, koji su po svim pravilima struke zasadili 29.300 sadnica kruške. Prvobitni plan da se bavi samo uzgojem ovog voća vremenom je preinačio – od sirovine, pravi svoju rakiju „Pirum“.

Foto: Privatna arhiva

„Poznanik koji je radio za firmu koja se bavila voćarstvom odnosno uzgojem jabuka me je povezao sa proizvođačima iz Bolzana na sjeveru Italije, koji su najveći uzgajivači jabuka u Evropi, čak između 20 do 25 odsto evropskog tržišta pripada njima. Priča me je zaintrigirala i otišao sam u Italiju da posjetim tu regiju. Bio sam impresioniran. Sve mi se dopalo, od pristupa, načina rada. Obilazeći jabučare, imao sam priliku da se upoznam i sa jednim proizvođačem kruške koji je uticao da se opredijelim za to voće“, priča ekskluzivno za portal Plodna zemlja Predrag Drobnjak.

Znao je da ne želi da se bavi tradicionalnim načinom proizvodnje, već onim što je Evropa odavno prihvatila i primjenila. Na samom početku izazov, a njih je naročito bilo prvih godina kada je plodnu zemlju u Natalincima pripremao za gustu sadnju, postavljajući sistem za navodnjavanje. 

„U prvih godinu dvije, mnoge stvari sam pretplatio. Na žalost, većini je mentalni sklop takav da kad neko nov dođe u njihovu branšu, nemaju motiv da pomognu, već da na tuđem neznanju zarade. To mi se i desilo. Ali, opet imao sam sreću da sam našao odličnu zemlju u selu Natalinci na 163 metara nadmorske visine, kao i prave ljude koji i sada rade na mom poljoprivrednom gazdinstvu. Kada sam kupovao zemlju, bilo mi je važno da ima dovoljno u komadu i da je jedan vlasnik, kao i da je cijena prihvatljiva. Ključni uslov je takođe bio ispunjen a to je da je blizu mog mjesta stanovanja. Od stana u Beogradu do zasada mi je potrebno sat i 15 minuta“, kaže Predrag.

Foto: Privatna arhiva

U Natalincima je upoznao ljude koji su mu najviše pomogli da prođe situaciju koja ga je zadesila u početku. Loše postavljen sistem za navodnjavanje morao je ponovo da prepravlja.

„To je jedan od primjera kad plaćaš neznanje, kad si iz druge branše. A to kad radite i duplo i pogrešno ne samo da košta finansijski, nego je najveća cijena izgubljenog vremena. Ipak, uprkos svemu tome, nisam se razočarao, a i nema nazad. Sa voćarstvom je tako, moraš da čekaš duži niz godina, nije kao sa investicijama u lokale, kafiće ili uvozom neke opreme. Potrebno je da prođe četiri do pet godina za povraćaj sredstava. I ne smiješ da se razočaraš, uprkos tome što u prvoj godini nema roda, u drugoj je nešto manji. Iako uložiš veliki rad i trud, dosta toga zavisi od prirode“, ukazuje naš sagovornik. 

Abata Fetel i Karmen

Na četiri hektara trenutno ima zasađene dvije sorte kruške koje su primarne – Abata Fetel, francuska sorta kruške koja se bere krajem avgusta i početkom septembra, sočnog i aromatičnog ukusa. Druga  je Karmen, porijeklom iz Italije, koja takođe ima velik i sočan plod. Posadio je i Viljamovku zato što je dobar oprašivač, starija sorta prepoznatljivog muskantnog ukusa, čije je poreklo iz Velike Britanije, a u planu je i da zasadi Santa Mariju, bujnu i rodnu. 

„Imam još dovoljno zemlje da mogu da širim zasade. Abata Fetel i Karmen su posađene u gustoj špalirskoj sadnji. Na 30 santimetara je razmak između stabala. Konstantno se i oštro režu, odiže se jak korijen i jako stablo zbog guste sadnje. Na jednom hektaru je posijano između deset i 11 hiljada stabala. Zbog takve vrste sadnje, za razliku od Viljamovke, koje su na širem prostoru, između kojih je razmak od metar i po i koje daju 20 kilograma, ovde je idealan prinos pet do šest kilograma, po sadnici.

Prve sadnice su zasađene 2015. godine, kada je riješio sve tehničke probleme. Tad je sadnju umjesto u proljeće pomerio na avgust, sadnice su opstale, godinu dana su se oporavljale i sticale imunitet, da bi 2017. počele da daju rod.

Princip uzgoja sa dosta prehrane

„Sadnice sam uvezao iz Italije, a stručno znanje je prenio Andreas Valersi, koji je savjetnik iz firme GRIBA. I sada smo u kontaktu, a vremenom su i ljudi koji rade na gazdinstvu prihvatili taj italijanski model sadnje i uzgoja kruške. Ono što njih karakteriše je princip uzgoja sa dosta prehrane. Da bi biljke ojačale, primjenjuje se mnogo tretmana. Već sada razmišljam da se to modifikuje našem prostoru i klimi i da od sledeće godine smanjimo unos prehrane“, objašnjava Predrag.

Najveći problem sa kojim se suočava je mraz koji uglavnom traje tri – četiri dana, dovoljno da ošteti rod, pogotovu sorte Karmen. I sada se vide tragovi, na polovini stabla djelovanja prizemnog mraza koji je u proleće ove godine zadesio njegov voćnjak. Drobnjak ima ideje kako to da reši i misli da je dobar način primjena plinskih boca, kojim se ujutru u pet-šest časova, kada se mraz pojavi, može da zagrije prostor. Ipak istrajniji neprijatelj je kruškina buva, sa kojom se bore čitave godine. 

Značajna pomoć, kada ne živiš na prostoru gdje je poljoprivredna proizvodnja jesu ljudi na gazdinstvu. Naš sagovornik je u dnevnoj komunikaciji sa zaposlenima na imanju, poljoprivrednom apotekom, agronomima sa kojima se konsultuje pogotovu od marta do berbe, kada su kritične faze kada je riječ o bolestima. 

Trenutno rod daje oko 29.300 sadnica Karmen i Abate Fetel i Viljamovke, a u planu je da zasadi  još 2.000 sadnica Santa Marije, koju karakteriše veći prinos, kruška je malo drugačijeg oblika, a između zasada je razmak metar do metar i po. Iz godine u godinu raste prinos roda. Italijani u najboljim godinama roda uspiju da dobiju od 55 do 65 tona krušaka po hektaru, prošle godine su imali u prosjeku 40 do 45 tona, dok Drobnjak kaže da bi bio zadovoljan da njegov voćnjak postigne godišnje između 30 i 35 tona po hektaru. 

„Prvi rod krušaka sam prodao, ali je počelo da se dešava ono što je karakteristično za malinu, kao i za sve ostale voćarske kulture kod nas, a nije samo riječ o cijeni. Došli smo do tog stadijuma, koji je diktiran od Evropske unije da nije bitan ukus i kvalitet, već oblik voća, kao da postoji kalup po kome sve kruške moraju da isto izgledaju, da budu prijemčive kupcima za oko. Pa nećeš voće da gledaš, već da uživaš u odličnom ukusu, ko razmišlja o tome da li je kruška čvornovata, već da je sočna i da ima slast“, naglašava Predrag.

Prije dvije godine, jedan dio roda riješio je da ostavi na drvetu i da napravi kruškovaču. To je bilo na nagovor zeta koji mu je predložio da krenu ka najboljem mogućem pravcu – proizvodnji rakiji od kruške. Zet ga je upoznao sa Ivanom Uroševićem, glavnim tehnologom i vlasnikom „Zlatnog toka“ i tako je nastao Pirum, kruškovača vrhunskog kvaliteta i totalno nešto novo na tržištu.

„Svaka kruška mora da se obere ručno, i svaka je u momentu berbe konzumna i takva vrhunska sirovina daje kvalitet rakiji. Poslednjih godina berači su iz sela Junkovac i Natalinci. Da bismo postigli vrhunski kvalitet kruškovače neophodan je i vrhunski kvalitet sirovine. Odlučio sam se za specifičan brend Abatu Fetel i Karmen, jer rakija od tih sorti, ne postoji na našem tržištu. Abata je jedna od najskupljih konzumnih krušaka, pa zato se drugi proizvođači ne odlučuju da od nje prave rakiju“, ističe.

Novosti.rs