Modni trendovi se mijenjaju svake sezone, ako ne i češće, a ljudi ih slijepo prate. Da li ste se nekad pitali koliko vam je farmerki zapravo potrebno? Da li više ne nosite tu jednu majicu jer ima rupu ili samo više nije in?

Brzina smjene modnih trendova i njihovo praćenje i odobravanje prave sve veći problem. Prema podacima Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu, modna industrija proizvodi čak 10 odsto ukupne svjetske emisije CO2, što je pet puta više od avio-industrije. Pored toga, modna industrija odgovorna je i za 20 odsto otpadnih voda, piše Klima 101, a prenosi N1.

Ova industrija uveliko zavisi od fizičkog rada i zapošljava oko 40 miliona ljudi širom svijeta, koji su plaćeni manje od minimalca i rade u nehumanim uslovima. U većini su zaposlene žene.

Problem ne leži samo u proizvodnji odjeće, već i u odlaganju nakon što se više ne nosi. Materijali koji nisu biorazgradivi ostaju 200 godina na deponiji. Odjeća ne završava samo na smetlištu, već i u moru, a majice koje su od poliestera ispuštaju mikroplastiku svaki put kada ih peremo.

Ukoliko nam je stalo da smanjimo svoj individualni uticaj na životnu sredinu, jedan od boljih načina jeste da promijenimo svoje navike u vezi sa modom.

Brza i spora moda

Treba prvo da naučimo da razlikujemo brzu od spore mode. Najjednostavnije rečeno, treba da kupujemo samo ono što ćemo zaista nositi i to više puta. Bolje kupovati kvalitetnije, iako je skuplje, nego jeftinije i lošijeg kvaliteta. 

Modna industrija živi od toga da se trendovi stalno mijenjaju i da tjera svoje potrošače da stalno kupuju nove stvari, koje im, u suštini,  i nisu potrebne. Prate se novi trendovi, dok stara odjeća završi na deponiji zaboravljena. Od 80 milijardi odevnih predmeta koji se proizvedu u jednoj godini, 80 odsto će završiti na deponiji. Kako se boriti protiv toga?

Spora moda je kontrakultura brzoj modi. Zalaže se za kupovinu odjeće u second hand prodavnicama, podržava male lokalne proizvođače, modifikovanje već kupljene odjeće i kupovinu kvalitetnije odjeće koja će duže da traje. Zbog manje proizvodnje spora moda nudi kvalitetniju odjeću koja je pravljena u fer uslovima i ostavlja manje otpada.

Pažljivo birati materijale

Vještački materijali prave veliku ekološku štetu. Najrasprostranjeniji je poliester koji se pravi od nafte i time je vezan za naftnu industriju, koja je jedan od najvećih svjetskih zagađivača. Zahtijeva mnogo energije tokom proizvodnje, mnogo vode za proces hlađenja i pri pranju proizvodi mikroplastiku.

Prirodni materijali su bolja alternativa, ali nije ni svaki prirodni materijal jednako lak za proizvodnju. Neki zahtijevaju više vode dok rastu ili treba više da se tretiraju da bi primili boju. 

Svila ima relativno nizak ugljenični otisak, zahtijeva malo mjesta i zemljišta. Lišće se skuplja od mulberi drveća i njime se hrane larve svilenog moljca (Bombyx bombyx) koje pletu svoju lutku od svile. Gajenje drveća zahtijeva dosta vode, ali takođe zadržava dosta CO2.

Teksas se pravi od pamuka i zahtijeva dosta vode i pesticida da bi se proizveo. Firma Levis je izračunala da je potrebno oko 3781 litar vode za proizvodnju jednog para farmerki. 

Pamuk je jedan od najrasprostranjenijih materijala, ali možda i najviše neetičan u svojoj proizvodnji. Potrebno je 2700 litara vode za proizvodnju jedne pamučne majice. Poprilično zavisi od korišćenja pesticida. Otprilike 6 odsto pesticida na svjetskom nivou otpada na pamuk, od kojih su 16 odsto insekticidi. Gaji se gotovo isključivo u zemljama u razvoju, a eksploatisani radnici rade za manje od dva američka dolara dnevno.

Organski pamuk je druga stvar, jer se izbjegava korišćenje pesticida i drugih hemikalija, međutim, zahtijeva više zemljišta te postoji debata koja vrsta je bolja sa stanovišta emisija gasova sa efektom staklene bašte. Zato je vjerovatno najvažnija stvar da smanjimo količinu odjeće koju kupujemo.