Roman i predstava pretenduju da se bave pitanjima krivice i sumnje u međuljudskim odnosima, položajem napuštene djece i odnosom društva prema njima, te snagom nade, ljubavi i prijateljstva. Iako su ova pitanja bitna i uvijek aktuelna, način na koji im se pristupa banalizovan je stereotipnošću likova i njihovih odnosa, neuvjerljivošću zbivanja i površnošću kako u bavljenju univerzalnim ljudskim temama, tako i socijalnom kritikom. Dramatizacija Bojane Mijović, kroz mnoge intervencije neophodne pri prevođenju romanesknog djela u dramsko (izmjena dramaturškog okvira, skraćenja, oprirođenje jezika itd.) veoma je vješta i lucidna u prvom dijelu. Međutim, u drugom dijelu predstave primjetan je pad, te ako prvi dio podsjeća na holivudski triler sa elemetima melodrame, drugi, radi banalizacije i patetike unesene u replike i odnose likova, neodoljivo asocira na latinoameričke serije.
Promišljena režija
S obzirom na slabu idejnu potentnost predloška, naročito scensku (priča bi nešto bolje mogla da funkcioniše u mediju filma), režija Đurđe Tešić promišljena je, precizna, nenametljiva i odmjerena. Scena (scenograf Boris Maksimović) je funkcionalno podijeljena na dva nivoa: na gornjoj pomjerajućoj platformi smješten je šank za kojim se odvijaju scene iz sadašnjosti, a donji nivo predstavlja prostor za reminiscencije iz prošlosti, koje se odvijaju u sirotištu, kući hranitelja, zatvoru, itd. Scene se smjenjuju filmično, putem zatamnjenja i lajtmotivske muzičke sekvence (muzika Vladimir Pejković) koja sugeriše izvjesnu zagonetnost, napetost, žanr trilera. Glumci koji ne učestvuju u scenama iz prošlosti posmatraju ih sa ruba gornje platforme, čime se naglašava njihova povezanost u „sudbinskom“ događaju, zajednička odgovornost i krivica. Za to, pak, u iskonstruisanim i nategnutim zbivanjima, koja ne dozvoljavaju „voljno susprezanje nevjerice“, nema dovoljno opravdanja, tj. nemoguće je shvatiti otkuda osjećanje krivice koje likovi (osim u slučaju direktorke) navodno osjećaju i dijele.
Glumački dometi
S obzirom na sistem neuvjerljivih motivacija usmjerenih ka izazivanju isprazne šokantnosti i predimenzioniranih melodramatskih emocija, koji čini da likovi djeluju kao marionete (simptomatična je situacija u kojoj Vukovi prijatelji upadaju u kuću njegovih hranitelja tačno u trenutku kada ih je on zaklao, ili slučaj da Klara, koja se svojom voljom udala za Davida, susreće Vuka tek što je izašao iz zatvora, baca se na njega, i izjavljuje da je samo njega voljela i čekala svo vrijeme, itd.), te na vakuumski, sasvim nedefinisani prostor zbivanja, glumci su ostvarili onoliko visoke domete koliko je to bilo moguće. Viktor Savić (Vuk), Marija Vicković (Klara), Bojan Krivokapić (Ćoro), Pavle Jerinić (David) i Vanja Milačić (direktorka Ana) uglavnom su pronašli načine da svoje likove, uprkos njihovim „holivudskim“, nevjerovatnim biografijama, predstave vrlo sugestivno i plastično uvjerljivo. Način igre, bazično realistički, blago varira u zavisnosti da li su u pitanju scene iz prošlosti ili sadašnjosti – u prvom slučaju gluma je za nekoliko nijanski naivnija, entuzijastičnija, razigranija, što adekvatno upućuje na njihovu mladalačku nevinost, nadanja i očekivanja. Na sličan način mijenjaju se i kostimi (kostimografkinja Sara Kurtović) – nešto jednostavniji za mladost, a sofisticiraniji za sadašnjost, u kojoj su svi izuzetno poslovno uspješni.
Konzumentska kultura
Zbog idejne tanušnosti teksta, tipiziranih likova i stereotipnih dešavanja u neodređenom prostoru, predstava „Uspavanka za Vuka Ničijeg“ ne uspijeva niti da nosi socijalnu kritiku, niti da nam govori išta bitno i potentno o međuljudskim odnosima i univerzalnim, uvijek bitnim temama ljubavi, prijateljstva, krivice, i slično. Ona djeluje kao proizvodnja iluzije po ugledu na agresivnu konzumentsku kulturu, ne stimuliše gledaoca ni intelektualno ni emotivno, nego ga senzacionalističkom predvidljivošću i ispraznošću ostavlja ravnodušnim.
(Izvor:Pobjeda)
