Iz UMHCG-a su kazali da žene i djevojčice sa invaliditetom nijesu “pošteđene” od nasilja, već neke oblike dominantno i češće trpe kao što su psihičko i verbalno, ekonomsko, fizičko, zapostavljanje i zanemarivanje.

Prema njihovim riječima, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama sa invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i abortusi.

“Neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja, ali se o ovim problemima u Crnoj Gori ne zna, ne govori, i ne vode evidencije i statistika”, rekli su iz UMHCG-a.

Takođe, kako su naveli, žene sa invaliditetom, kao ni druge osobe sa invaliditetom (OSI), u institucijama i svojim domovima nijesu zaštićene od nasilja, već se ono dešava i u tim sredinama.

U UMHCG-u smatraju da je neprihvatljivo da institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama sa invaliditetom.

“Predrasuda je da osobe s invaliditetom nijesu izložene nasilju, i to svim njegovim oblicima, i takav odnos može izazvati samo dodatnu marginalizaciju i viktimizaciju žrtve.”, ocijenili su iz UMHCG-a.

Kako su naveli, nasilnik ne bira žrtvu zbog njenih ličnih karakteristika, i ne vrši nasilje zato što je jači, već iz sopstvene slabosti.

“Zato, žrtva nikada ne smije sebe smatrati krivom, niti nasilje opravdavati svojom invalidnošću, odnosno posebno ne logičnom kaznom za invaliditet”, poručili su iz UMHCG-a.

Oni su kazali da žene sa invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna.

Iz UMHCG-a su istakli da ga žene ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije.

Prema njihovim riječima, procedura prijave nasilja za OSI generalno, pa samim tim i žene i djevojke s invaliditetom može biti mnogo teža nego za žene i djecu bez invaliditeta, posebno ako se uzmu u obzir različiti faktori, među kojima su i razne barijere sa kojima se susreću.