Pored navedenih kategorija postoji i kategorija poremećaja spavanja koja je povezana sa drugim psihičkim poremećajima, kao što su teška depresija, neki poremećaji ličnosti itd.
Procječna odrasla osoba ima potrebu da spava 7-8 časova dnevno, uz određena induvidualna odstupanja.
Stadijumi spavanja se dijele na spavanje u kojem se registruju brzi pokreti očiju ili tzv. REM spavanje, i NREM spavanje, spavanje bez brzih pokreta očiju. Oba stadijuma spavanja se naizmjenično izmjenjuju u ciklusu koji traje od 70-100 minuta. Tokom spavanja ima obično 4 do 6 REM/NREM ciklusa noću.
Stanje izmijenjene svijesti u kome se kombinuju fenomeni spavanja i budnog stanja naziva se smonambulizam ili mjesečarstvo. Ispoljava se u prvoj trećini noćnog spavanja, osoba se diže iz postelje i hoda okolo, pokazujući niske nivoe svjesnosti, reaktivnosti i motorne vještine. Poslije buđenja obično se ne sjeća ovog događaja. U rijetkim slučajevima somnambuličari napuštaju svoju kuću, pa tada bivaju izloženi riziku povrijeđivanja.
Somnambulizam se manifestuje češće u djetinstvu i ukazuje na ulogu razvojnih faktora u njihovom nastanku. Najčešće počinje oko sedme i osme godine života i zastupljeniji je kod dječaka. Djeca mjesečari su povišeno plašljiva, nesigurna, depresivna i ispoljavaju veću osjećajnu reaktivnost. Neki teoretičari smatraju da je mjesečarenje i jedan od načina rješavanja odnosa sa roditeljima i okolinom, predstavljajući histerični simptom sračunat na naknadnu dobit. Među psihičkim uzrocima očiglednu ulogu imaju sukobi spoljašnjeg i unutrašnjeg porijekla, koji izazivaju strah. Spoljnji sukobi i neprijatna iskustva, naročito kod mlađe djece, iz prethodnog dana, kao što su grube kazne, napuštanje, osujećenja, prijetnje, neuspijeh u školi, medicinski postupci, gubici i druga osujećenja, mogu biti neposredni uzrok smetnjama spavanja.
Kada se ovaj poremećaj počinje javljati u odraslom dobu obično je povezan sa značajnim psihičkim tegobama i može biti simptom neuroze, depresije i graničnog stanja. Može se, takođe, prvi put javiti u starosti ili u početnim fazama demencije.
Osobe sa poremećajima spavanja zahtijevaju detaljnu medicinsku i psihološku eksploraciju da bi se utvrdilo da li su u pitanju tzv. „primarni poremećaji“ ili poremećaji izazvani drugim oboljenjima somatskog ili psihološkog porijekla. Pored ispitivanja da li postoji neko drugo oboljenje ili poremećaj, potrebno je isključiti i eventulno korišćenje alkohola, droga ili medikamenata. O samom poremećaju spavanja treba sakupiti što je moguće više podataka, potrebno je informisati se kada je poremećaj nastao, kakav je tempo njegove učestalosti i da li se može povezati sa nekim događajem. Pored lične istorije važno je informisati se o eventualnim poremećajima spavanja kod drugih članova porodice.
Kod somnambulizma, kao poremećaja spavanja, savjetuje se izbjegavanje pokušaja da se ove epizode prekinu od strane drugog jer takva intervencija može da zbuni i uplaši osobu. Roditelje je potrebno smiriti objašnjenjem da će problem najvjerovatnije biti riješen do kasne adolescencije. Dok, ako se hodanje u snu prolongira i na mladalaštvo, potrebno je započeti psihijatrijski uz psihoterapeutski tretman.
(Izvor:Žena Sam Ja.me)
