„Kad porastem, volio bih da budem učitelj šaha i da učim djecu, kao što i mene uče. Ne bi mi smetalo da učim one koji ne vide kao ja“, priča Balša.

Balša je sa pet godina, usljed teške bolesti, u potpunosti izgubio vid.

Od tada su bolnice, šalteri i papirologija neizbježan dio njegovog života. Dok vuče poteze na šahovskoj tabli i smišlja kako da pobijedi, on i njegova mama Dragana Joksović biju bitke da Balša ostvari svoja prava.

Prema posljednjem popisu, u Crnoj Gori čak 11% građana ima poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog dugotrajne bolesti, invaliditeta ili starosti. Na putu prema ostvarivanju prava suočavaju se sa brojnim barijerama – komplikovanim procedurama, nedostatkom informacija, ali i predrasudama društva.

„Niko nas nikad nije uputio niti nam pomogao, makar da kaže – tako ti je lakše, taj papir donesi, ovdje možeš to da završiš. Morala sam da idem od šaltera do šaltera i da molim da mi neko objasni“, priča Dragana.

Zbog toga se, kaže, često osjećala kao da sistem nije tu zbog njih, već obratno.

Većinu svojih prava osobe sa invaliditetom ostvaruju na osnovu nalaza i mišljenja različitih komisija za vještačenje invaliditeta. U Crnoj Gori postoji više od 30 komisija. Kriterijumi na osnovu kojih odlučuju razlikuju se i često nijesu ujednačeni. Na primjer, da bi ostvarila tek jedno od svojih prava, osoba često mora proći istu komisiju više puta.

„Za istu stvar sam morala više puta da idem na komisije, a tada nam se niko ne posveti. Na kraju ga samo pogledaju i kažu da je odbijen ili da će nam javiti. Onda sam jednom odvela Balšu i na ulaznim vratima mu rekla – hajde, idi sad sam kod ove tete. On, naravo, to nije mogao, i tek tada su nam se posvetili, malo bolje pogledali dokumentaciju i konačno nam odobrili ličnu invalidninu“, priča Dragana.

Ni Balša ne voli čekanje i komisije. Voli crtane filmove, ljeto i more. A najviše voli da se sa sestrom i drugarima igra na sutomorskoj plaži, istražujući prstićima kamenčiće i školjke, što je dane borbe sa bolešću činilo lakšim za prebroditi.

Osobe sa invaliditetom često nijesu dovoljno informisane o svojim pravima  i zavise od volje i procjene zaposlenih u administraciji. Procjena komisije odvela je Balšu u Resursni centar „1. jun“, umjesto u redovnu osnovnu školu.

„Čim je upoznala Balšu, učiteljica Jadranka je rekla da on nije za Resursni centar, da program njihove škole nije prilagođen njegovim sposobnostima. Rekla nam je da Balša treba da se vrati u redovno školovanje po inkluziji. Ja do tog trenutka nijesam ni znala da postoji ta mogućnost“, kazala je Dragana.

Ni pravo na asistenta u nastavi nije odmah ostvario, ali su se učiteljica i Balšini drugari potrudili da mu boravak u školi i savladavanje gradiva budu što lakši.

„Povratak u redovnu školu je bio sjajan. Učiteljica se trudila da ga učenici prihvate, i da se Balša ne osjeća drugačijim od druge djece“, ispričala je Dragana.

Borba za Balšino zdravlje i život bez barijera njegovoj mami bila bi lakša kada bi se informacije dobijale, a procedure završavale na jednom mjestu. Upravo to će biti moguće kroz reformu sistema procjene invaliditeta – projekat koji UNDP sprovodi sa Vladom i organizacijama civilnog društva, uz finansijsku podršku Evropske unije.

Invaliditet i potrebe svih osoba sa invaliditetom biće vještačeni na jednom mjestu. Procjene će se zasnivati na modelu ljudskih prava, a ne isključivo na medicinskom, kao do sada. To znači da će se procjenjivati i barijere sa kojima se suočavaju, kao i potrebna podrška za njihovo prevazilaženje i vođenje samostalnog života. Ovo će značajno pojednostaviti procedure za ostvarivanje prava i učiniti sistem pristupačnijim osobama sa invaliditetom.

I dok čeka da se sistem unaprijedi, procedure pojednostave i da svoja prava ostvaruje kao i njegovi vršnjaci, Balša se raduje školi i  drugarima, vožnji trotineta i usavršavanju šahovskih vještina – jer nije lako postati velemajstor!