Četrdeset kilograma teške boce sa kiseonikom, ronilačko odijelo, peraja, naočare i ulazak u vodu iz koje ne izlaze i po 4 sata. I tako i ljeti i zimi, u nabujalale ili nemirne vode...kada god zatreba.

To je jedan radni dan ronilaca Regionalnog centra iz Bijele. Vesko Mijajlović nije, kaže, direktor, već jedan od njh.

A prije nego zarone u nepoznate vode moraju biti sigurni da će imati kiseonika, odnosno da su svi ventili ispravni. Ako zakažu, u pomoć priskače kolega

"Uvijek se moramo vidjeti u vodi. Dva ronioca uvijek rone jedan pored drugog. To je jedna profesija koja traži iskustvo i znanje, tu nema igre, nema improvizacije...mala improvizacija se završava kobno", kaže Mijajlović.

A tragedije i potrage za utopljenicima situacije su kada su sve oči javnosti uprte u njih.

U danima potrage društvu su heroji a porodicama nestalih jedina nada.

"Ovako ako ga ne nađemo te porodice ne spavaju danima, nemaju mira, razmišljaju da li je živ ili pod vodom i tu je naša pomoć neophodna", priča Mijajlović.

Iako se to očekuje od njih Mijajlović kaže da im te situacije ne padaju ni malo lako, i da se urezuju u sjećanje.

"To su tužne priče, prije svega stresni momenti, koje ostavljaju posljedice na svakog čovjeka pa i naše ronioce, iako su navikli na sve te prizore pod vodom", objašnjava on.

Iako ih uglavnom gledamo u slučajevima tragedija, posao ronioca zahvaljući bogatom crnogorskom podmorju zna biti i lijep

"Samo od Mamule do Budve pronašli 25 brodova na dubini od 50 do 100 m a od tih 24 čak 11 je potoppljeno prije Hrista, znači prije 2000 godine. To su dubine od 70 m, zaronimo na taj brod, sve onako kako je bilo prije 2000 godina stoji", priča Mijajlović.

I pored njihovog značaja Crna Gore nema dovoljno ronilaca pa možemo, upozorava Mijajlović, brzo imati problem.

Jer da bi neko postao samostalan ronilac potrebno je 3-5 godina obuke i rada. Ono što svi znamo jeste da bez njih ne možemo i da ove heroje pod vodom moramo čuvati.

RTCG