O uzrocima nastanka strahova i fobija kod djeteta, kao i o tome kako roditelji treba da se postave u takvoj situaciji razgovarali smo sa specijalistom kliničke psihologije dr Ljiljanom Krkeljić.

Razvojni i neurotski

-Kada govorimo o strahovima kod djece, važno je napomenuti da postoji razlika između strahova koji su normalna pojava u toku djetetovog odrastanja i sazrijevanja, a poznati su kao razvojni, i neurotski strahova koji su vezani za izloženost djeteta visokostresnim i traumatskim situacijama- kazala je dr Ljiljana Krkeljić.

Ona je dodala da su za period djetinjstva karakteristični razvojni strahovi kao normalni fenomeni koji se pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kada dijete preraste određenu razvojnu fazu. U svakoj fazi u djetinjstvu oni imaju svoju određenu funkciju. Strahovi dostižu različite stepene doživljavanja, različite oblike, a mogu izazvati i različite poremećaje u razvoju ličnosti.

Početkom prve godine, u periodu potpune zavisnosti djeteta od majke osnovni strah je onaj od potpunog uništenja, dezintegracije i dijelom je povezan sa objektivnom nemogućnošću djeteta da preživi kada bi bilo ostavljeno – objasnila je dr Ljiljana Krkeljić.Ona je istakla da u drugoj polovini prve godine, kada dijete još nije razvojno spremno da zadrži sliku bliske osobe, u situaciji njene odsutnosti razvija strah kao da je ta važna osoba zauvijek izgubljena.

Za drugu godinu života karakteristično je to da se dijete navikava na čistoću i uviđa da njegovo ponašanje utiče na raspoloženje bliske osobe, odnosno da je ono može razveseliti, a isto tako i rastužiti.

Na primjer, roditelji se obraduju ako dijete ne koristi pelenu ili se rastuže ili naljute ako dijete ne prihvata nove higijenske navike. Znači, preovlađujući strah od gubitka ljubavi važne osobe- zaključila je naša sagovornica. Ona kaže da od treće godine do polaska u školu dijete počinje da dobija različita ograničenja i zabrane od svojih roditelja.

Prihvatljivo ponašanje

-Na nešto starijem predškolskom uzrastu, strah od kazne postaje dio sopstvene savjesti, odnosno prihvata se, ne kao strah spolja nametnut, nego kao strah od svoje savjesti ( „ strah od superega“ ). Ovaj posljednji je jedan od preduslova razvoja socijalno prihvatljivog ponašanja djeteta- rekla je dr Krkeljić.

Objasnila je da je u periodu spremnosti djeteta za polazak u školu pa do jedanaeste godine najčešći strah od škole poznat kao školska fobija koja je prepoznatljiva po djetetovom odbijanju da ide u školu. Ukoliko se adaptira na boravak u školi uvijek postoji opasnost da će se javiti ponovne teškoće nakon nekih pauza kao što su praznik ili raspust.

- U suštini, kod školske fobije prepoznaju se separacioni problemi djeteta – rekla je ona.

Adolescencija i strahovi

U toku rane i pozne adolescencije ( uzrast od 12 do 20 godine ) obično oživljavaju mnogi razvojni strahovi.

- To su separacioni strah i anksioznost, strah za tjelesni i psihološki integritet. Mogu ih pratiti i određene smetnje u ponašanju, prepoznate kao adolescentna kriza. Srećom, većina ovih strahova i kriza je prolaznog karaktera, a samo u određenim slučajevima potrebna je stručna pomoć- istakla je naša sagovornica.

Fobije sve češće

Strahovi od povreda i smrti češće se javljaju kod starije djece.

Oni, prije svega, treba da prihvate dječje strahove i da djetetu „ostave prostor“ da se suoči sa njima ( npr. dozvoliti djetetu da se povuče iz situacije koja ga plaši). Roditelji obično uvjeravaju dijete da nema čega da se plaši. Vrijeme koje će roditelji dati djetetu da se navikne na neku situaciju i njome ovlada mnogo je djelotvorije u smislu ovladavanja strahom od guranja djeteta u situaciju koje se plaši.

- Roditelji treba da budu svjesni da se i dijete koje ne može da verbalizuje strah boji i da ga ne treba dugo ostavljati samo. Uloga roditelja je dragocjena i u smislu pružanja zaštite da djeca ne budu izložena agresivnim sadržajima, kako u realnom životu, tako i u izboru sadržaja koje će djeca pratiti putem elektronskih medija i slično- upozorava doktorka.

Neophodno je uvažavati dječji strah u svakoj situaciji u kojoj ga dijete verbalizuje.Neurotski strahovi zahtijevaju stručnu pomoć.

Klasifikacija

Prema jednoj klasifikaciji, postoje četiri grupe specifičnih fobija koje se pojavljuju kod djece: fobije od životinja , od prirodnih nepogoda ( gromova, visine, vode isl. ), od krvi, injekcije i povrede i situacione fobije ( javni prevoz, tuneli, mostovi, liftovi, letjenje, vožnja, zatvoreni prostor i slično).

-Kada je reakcija straha prenaglašena u odnosu na povod ili situaciju, govori se o fobijama – bezrazložnim, iracionalnim strahovima. Pretjerani strah od predmeta, situacija i događaja koji nemaju stvarnu opasnost. Po tome se fobije razlikuju od normalnog razvojnog straha ili straha izazvanog nekim traumatskim situacijama kao su što su porodični sukobi, na primjer – kazala je dr Krkeljić.

Istakla je da pretjerana reakcija straha može biti podstaknuta nekim kažnjavajućim, agresivnim odnosom prema djetetu.

-Strahovi, kao i anksioznost javljaju se na kontinumu od normalnih , uobičajenih, do strahova koji po svom trajanju, stepenu neprilagođenosti, opsegu i intenzitetu prerastaju u različite oblike anksioznih poremećaja. Primjer za to je pretjerani i dugotrajni strah od nečistih predmeta, koji može prerasti u opsesivno-kompulsivni poremećaj-ispričala je naša sagovornica.

Roditelji su glavna karika u prevazilaženju strahova.

Zastrašivanje

Roditelji i odrasli ne treba da koriste zastrašivanje kao jednu od „vaspitnih metoda“.

-Poznato nam je da su roditelji skloni da zaplaše dijete da bi ga na taj način spriječili da se ponaša rizično i dovodi sebe u opasnost, ili da bi ga privoljeli na poslušnost – kaže dr Krkeljić.

Uvijek treba imati na umu da su osjećanja djeteta za njega njegova realnost.

- Čovjeku su urođene samo dvije reakcije straha: od jakog zvuka i od iznenadnog gubitka podloge.

- Između osmog mjeseca i prvog rođendana prvi se put javlja tzv. separacioni strah, ili strah od odvajanja.

- Primarni strah djeteta od tri godine je strah od kazne.

- Suštinska karakteristika školske fobije je strah djeteta da ostane u školi bez prisustva bliske osobe, najčešće majke.

- Uobičajeni dječji strahovi su od mraka, čudovišta, buba i paukova i to uglavnom do treće ili četvrte godine života.

-Strahovi od povreda i smrti češće se javljaju kod starije djece.

- Opasno je primjenjivati tzv. „šok metode“ da bi se dijete oslobodilo straha kao što je bacanje u vodu djeteta koje se boji vode.

(Izvor:Pobjeda)