Ako proces obrazovanja, usvajanja znanja o svijetu koji nas okružuje i njegovoj prošlosti, sa katedri, škola i univerziteta, izmjestimo u narodnu poeziju, što dobijamo? Uopšteno gledano - jedinku koja ne zna ništa, a pojedinačno - Marka Kovačevića, naravno.

Nije lako uvijek dokučiti zašto ljudi pristaju na ovu vrstu samozaglupljivanja. Čak imate osjećaj ta oni to vole. Ali to je pitanje za umjetnike i psihologe. Ovdje je pravo pitanje - zašto jedno društvo pristaje na ovu formu samoponižavanja? Zar društvo nema način da se zaštiti od gluposti? To nije nevažno pitanje.

Njegova nemogućnost da napusti dihotomiju Mi i Turci Marka diskvalifikuje za bilo koji ozbiljan ljudski posao. U normalnoj državi ovakav ne bi mogao ni seoski kiosk da vodi. Ne kažem da ga nije moguće zamisliti kao predsjednika udruženja mladih traktorista Bjelorusije, recimo, ali, dalje ne bih išao...

Ipak stvar nije naivna. Sjećate se sa snimaka iz devedesetih, Karadžić i ostali uvijek su govorili o “Turcima”. Ta nominacija “Turci” ovdje je bila potrebna da perverzno “rastereti” savjest (ne ubijate komšije, nego neprijatelje iz narodne poezije), a zapravo služi kao figurativno kazano - dozvola za ubijanje.

Jer, što mislite - što bi se radilo tim Markovim političkim protivnicima, koji, samim tim što Marku nijesu dobri - očas postaju Turci. A ako ste u Markovom svijetu Turci... nema vam spasa.

Odnos prema Turcima pokazuje neki drugi Markovi hitovi. Ne priznaje se ništa dok “bule na zakukaju”. E to je muzika koja Marku donosi duševni mir i spokoj.

Marko K, ovakav kakav je, prava je slika pogubljenosti koja nastaje kada čovjek nije u stanju da shvati stvari koje se dešavaju oko njega. To je, u mnogome, i usud Crne Gore. Ne od juče.

Većina aktuelnih cg vlastodržaca, počev od Đukanovića, prošla je slične “škole” kao Marko. I nije da im se ne vidi, koliko god su, za razliku od Marka, uspjeli da prikriju (ili sasvim odbace) dejstvo te i takve škole.

Ovakva izjava, konačno, jasno govori da Marku nije mjesto u javnom poslu. Posjeduje, kao što se vidi iz ovakvih izjava, ograničenje koje ga naprosto čini nedostojnim bilo koje javne funkcije. Što mu to prije objasne - njegovi ili neki drugi - biće bolje i za njega, a i za Crnu Goru. O Nikšiću gradu i da ne govorimo...

Sličan spektar neznanja i gluposti otvoren je aferom oko festivala savremene umjetnosti Kosova, “Mirdita. Dobar dan” u Beogradu.

Taj festival već godinama otkriva čitav jedan svijet sjajne umjetnosti, zanimljivih akcija, obrazovanih mladih ljudi, istinskih kosmopolita, a koji postoji na Kosovu. Mnogo toga možete vidjeti, samo ako gledate.

Postoji, izvjesno, na Kosovu još mnogo toga, ali o ovome niti možete gdje što pročitati, niti vas zanima. Jer to je Kosovo. Kada čuje tu riječ, većina ovdašnjih odmah prelazi na jedan sistem mantri, zapravo besmislenih izjava, koje ni pojedinačno, ni zajedno, zapravo ne znače ništa. “Oteto ali nije priznato”, “otpriznavanje Kosova”, “kad se vojska na Kosovo vrati”, “dogodine u Prizrenu”, i slično... To je način da ne znate ništa o Kosovu. Ovdje to više nije ni geografija ni politika, ni istorija - ovdje je Kosovo kolektivni fantazam koji stvari drži zamrznute i nepomjerljive...

Da je imala političke pameti i istorijskog morala Srbija je trebalo prva da prizna Kosovo. Danas bi ovaj dio svijeta sasvim drugačije izgledao.

Ali, mnogi to odbijaju da vide, jer, pretpostavljam da im je jednostavnije da, kao Marko Crnu Goru, Kosovo “nasele” Turcima. Čim su tu Turci, njima je lako.

Borka Pavićević, persona čija je vizija i snaga omogućila da se ovaj festival uopšte održava, zato je i bila institucija. A ovaj festival je dio njenog moćnog nasljeđa.

Kolumnu pisao: Balša Brković, Vijesti