Socijalni psiholozi su saglasni da koncept agresije sadrži dvije komponente, nameru da se neko povrijedi i stvarno nanošenje povrede drugoj osobi. Dakle, agresija je bilo koji oblik ponašanja koji za cilj ima nanošenje štete ili povrede drugom ljudskom biću. Važno je naglasiti da je, ovako sagledana, agresija samo oblik ponašanja i da se ne izjednačava sa ljutnjom i bijesom kao negativnim emocijama ili pak rasnim i etičkim predrasudama koje, kao takve, svakako utiču na agresiju.
Najveći broj objašnjenja o porijeklu agresivnog ponašanja može se svrstati u četiri grupe:
- shvatanja koja naglašavaju urođenu, nagonsku osnovu agresivnosti
- shvatanja koja povezuju frustraciju i agresiju
- shvatanja koja ukazuju na važnu ulogu kognitivnih i emocionalnih procesa u oblikovanju agresivnosti i
- shvatanja koja naglašavaju uticaj sredine u kojoj neko živi
Mnogi psiholozi smatraju da se agresija uči, ali i u ovom slučaju treba imati u vidu durštvo, sredinu u kojoj neko živi ali i njega kao osobu, individuu.
Da bi smo razumjeli nečiju agresiju treba da imamo u vidu kako ju je osoba stekla ali i šta ju je na to podstaklo.
Da bi osoba bila agresivna ona mora da nauči npr. kako se rukuje oružjem ili kako riječima i pokretima tijela da povredi nekoga.
Ljudi sa tim znanjem nisu rođeni, dakle moraju naučiti da se ponašaju agresivno. Agresija se uči i posmatranjem drugih. Sredina obično kažnjava kada se neko ponaša agresivno , ali se može desiti da ga ona i promoviše (ekstremni primjer su ratni uslovi). Dakle, agresija zavisi od nagrade ili kazne koja poslije nje slijedi.
Drugi našin učenja agresije je i iskustvo koje osoba ima. Ako ona opazi da, u nekim situacijama, agresivno ponašanje drugih biva nagrađeno, logično je pomisliti da će ona probati da se ponaša na sličan način; i obrnuto, ako posmatrač vidi da se agresija kažnjava, vjerovatno će se truditi da kontroliše ili eliminiše sopstvenu agresiju.
Treći način regulacije agresivnosti proizilazi iz nagrade i kazne koju osoba sama sebi dodjeljuje. Agresivne osobe su, nerijetko, veoma ponosne na to što su nekoga povrijedile. Osjećaju se zadovoljno i visoko uzdižu sebe i svoje sposobnosti, što djeluje podsticajno. Sa druge strane, osobe koje su se ponašale agresivno mogu osjećati grižu savjesti i krivicu, što ukazuje na to da su one usvojile društveno poželjan sistem vrijednosti.
Ovakav način posmatranja agresije djeluje optimistično u pogledu njene kontrole i suzbijanja, ali treba imati u vidu i unutrašnje karakteristike čovjeka koje ga na agresiju podstiču kao i spoljne situacije i frustracije, koje su takođe bitan faktor. Uz pomoć samokontrole smo u stanju da, u stresnim situacijama, sačuvamo hladnu glavu, prizovemo našu racionalnu stranu u pomoć i umirimo osjećanja, kada je to potrebno.
Dobra samokontrola nam pomaže da su naše aktivnosti uvijek usmjerene određenom namjerom, ciljem, svrhom. Najznačajnije od svega je to što su ljudi obdareni kognitivnim i emocionalnim kapacitetima koji im omogućavaju da nauče da kontrolišu ili eliminišu nasilnička ponašanja. Istovremeno, ti isti kapaciteti ljudima daju priliku da nauče prikladnija i konstruktivnija reagovanja na provokativne situacije.
(Akademijauspeha.com)
