Biciklističko lice jedna je urnebesnih doktoriskih umotvorina kojima je bio cilj da smjeste žene tamo gdje im je mjesto. 

Tačno tako, kako bi znale gdje pripadaju, doktori (većinom muškarci) su ženama kroz istoriju dijagnozirali čudnovate 'bolesti' koje, srećom, nisu bile dugog vijeka, niti ih je nauka srećom, priznala. 

Biciklističko lice 

Jedna od najsmješnijih bolesti na koju su upozoravali žene bila je ova, duhovitog naziva biciklističko lice. Naime, s rastom bicikli, žene su upozorene da će zbog čudnih izraza lica kakve su obično imale dok su pokušavale da voze bicikl postati ružne. 

Moguće je da je ova 'bolest' izmišljena zato što su dolaskom bicikla žene postajale sve nezavisnije o muškarcima, jer su mogle samostalno da prelaze veće udaljenosti.
Doktori su svejedno upozoravali da će biciklistkinje patiti od niza zdravstvenih problema kao što su glavobolja, depresija, iscrpljenost, nesanica i, naravno, biciklističko lice. Ova teorija je u potpunosti nestala nakon nekoliko godina korišćenja bicikla, kad su se i najveći skeptici mogli uvjeriti da ni jedna žena nije izgubila ljepotu zbog bicikla. 

Lutajuća materica 

Čak je i otac moderne medicine, Hipokrat, bio zabrinut misleći da postoji 'životinja unutar životinje' koja se giba u ženskom tijelu i navodno utiče na njeno raspoloženje i zdravlje. 

Jedan od preporučenih oblika liječenja ove 'bolesti' bile su učestale trudnoće, jer se smatralo da se 'životinja' (materica) vrti iz čiste dosade. Jedan doktor je čak preporučio da se neko dobro izdere na ženu ili da je natjera da plače, kako bi materica ostala na mjestu. Do 17. vijeka, 'stručnjaci' su vjerovali da se lutajuća materica može vratiti na mjesto ako se kroz ženino tijelo proširi prijatan miris. S vremenom su shvatili da je ova bolest besmislena, neutemeljena i zastarela, ali s druge strane upravo iz nje se izrodila ideja o - histeriji... 

Histerija 

Histerija, prevedeno, znači bolest materice, a uključivala je brojne simptome kao što mučnina, nesanica, nervoza, erotske maštarije, osjećaj težine u abdomenu, nadutost, oticanje u predjelu jajnika i vlažnost polnog organa. Ovu bolest liječili bi doktori ili babice, i to tako da masažom vagine 'bolesne' žene dovedu do orgazma. 

Nevjerovatan je podatak da je ova bolest redovno pogađala žene određene klase. Na belkinje koje su bolovale od vrste histerije koju danas znamo kao prolaps materice ili bolesti jajnika, gledalo se kao na osobe koje dovode u opasnost svoju rasu jer su imale problema s plodnošću. 

Jedina pozitivna stvar u vezi histerije je da njoj možemo da zahvalimo za nastanak vibratora - aparata koji su krajem 19. vijeka bili obavezni dio doktorske ordinacije, da bi tek nakon nekog vremena našli put do erotskih filmova. 

Emotivno preopterećenje 

Prva lobotomija izvršena je na domaćici iz Kanzasa 1936. godine. Psihijatar koji je prepisao ovu operaciju, Valter Frimen, navodno je vjerovao da je 'preopterećenost emocijama uzrokovala mentalnu bolest', a kao jedini mogući lijek vidio je rezanje određenih živaca u mozgu kako bi stabilizovao psihičko zdravlje jadne žene. Nakon toga su na lobotomiji učestalo počele da završavaju žene čije je 'emocije' trebalo dovesti u red i ravnotežu. 

Britanka Ejlin Dejvi bolovala je od postporođajne depresije nakon rođenja drugog djeteta 1946. godine. Njen suprug Sid je u BBC-jevom dokumentarcu iz 1976. ispričao kako mu je objašnjeno da je riječ o proceduri koja nije ništa komplikovanija od vađenja zuba. Nakon tih riječi potpisao je pristanak, a njegova žena je ostala nepovratno 'oštećena'.
Frimen je obavio na hiljade operacija prije nego što je dobio zabranu, a prema nekim procjenama početkom 1950-ih u SAD-u je obavljeno oko 50.000 lobotomija. Ova procedura se jako raširila i u Švedskoj, gdje je 63 odsto svih operacija obavljeno na ženama. 

Isparavanje 

U vrijeme kad je skovan ovaj čudan termin, koristio se za opis različitih stanja - od PMS-a do kliničke depresije. Mogao je da bude i sinonim za hipohondriju, iako je najčešće označavao osjećaj nelagodnosti. 

Isparavanja su se opisivala kao bolest koja je označavala 'živčanu nesposobnost, pri čemu se oboljeloj osobi pričinjavalo da joj pred očima lebde različite slike ili bi joj se pričinjavale stvari kojih ne bi bilo'. Tokom viktorijanskog doba pa sve do 1920-ih godina, na žene se gledalo kao na posebno slab pol, sklon ovoj bolesti koja se liječila odmorom, i ponekad mirišljivim solima. 

Ludost 

Do 1872. godine u Engleskoj i Velsu većina klasifikovanih ludaka (što je u to vrijeme bio zdravstveni pojam) u ludnicama bile su - žene. "U društvu koje je žene smatralo detinjastim, iracionalnim i seksualno nestabilnim, a gdje one nisu imale nikakvu pravnu ni ekonomsku moć, nije nimalo čudno da su doktori brzo žene i službeno prozivali ludacima", pisala je Elejn Šovalter u knjizi 'The Female Malady'.

A Geri Nun in 'The Guardiana' pronašao je porijeklo izraza ludilo iz pojma koji označava "mjesečno razdoblje ludila, na kog su kao okidač djelovale mjesečeve mene". Dakle, možete bez puno muke pretpostaviti odakle sve to vuče korijene.

(Super žena)